Nije bilo nikog ko pretenduje da uskoro popiše ova stada čovjekolikih preživara. Ako je i bio nije se vidio. Još samo na grobljima smo brojniji od vajnih kreatora stvarnosti. Još samo na grobljima živimo. Eno grmi. Sretno Ćata!
piše: Nermin Čengić
Nova ‘skandalozna’ objava, kao da posljednjih godina imamo kakvih drugih, odnosi se na još jedan besmisao doba koje živimo, a kojem će historijska oznaka biti Glupost (s velikim G). Riječ je o predugo odlaganom popisu stanovništva u Bosni i Hercegovini. Ta zemlja, neki je vole nazvati i državom što je, odmaknemo li se od papira, potpuno neutemeljeno, na vrhu piramide ima svoje negatore, otvorene neprijatelje i vječite oportuniste što se okreću prema potrebama vlastite guzice, nikako prema moranju institucije čiju krv već predugo piju. Oni su odlučili, tačnije nakanili se, da održe jedan slatki mali popis stanovništva, koji bi u ciljnoj ravnini trebao biti podlogom za statističke činjenice kojima bi se oblikovala budućnost prostora koji je vječit ali u važećoj nomenklaturi bez svijetle (ako ikakve) budućnosti. Nisu se nakanili da vrate ljude na svoja ognjišta nego da izbrišu tekovine, tradiciju, prepoznatljivost i stanje na terenu prilagode svojoj lopovskoj namjeri za preuzimanjem svega što se još preuzeti da u opustošenoj zemlji, koja većom žrtvom postade u miru nego je to bila i u jednom trenutku tokom rata. Rata, koji jedni zovu građanskim, drugi agresijom, treći su se već isparili i ne zovu više nikog i ništa i nikako. Namjerili su ovi koji na svakovrsne načine povratnike tjeraju od povratka, da se izbiriše, na ovim prostorima uvijek prisutni, život i prijateljstvo, a konačno uvede suživot i tolerancija. Nakanili su nam da se podnosimo. Najavljeni popis je pogodna krinka da se zvanično ukinu ljudi, a da se i institucionalno uvedu plemena kao jedini pripadnici trokuta u kojem je lakše biti budala nego normalan, preporučeno biti zločinac sa svim mogućim pravima nasuprot žrtve kojoj se brani i sjećanje, u kojem više niko nikom ne vjeruje jer inicijalno ne vjeruje niti samom sebi.
Kto je taj, što je taj Bosanac rekti?
Prema onom što se da zaključiti iz ‘nacrta popisnog dokumenta’ koji će ovdašnji redom morati ispuniti kako bi se osjećali dijelom tzv. društva u kojem tek vegetiraju, ponuđena su samo plemena, uprošćene nacije i obavezne religijske tablice, dok je sve ostalo smješteno u rubriku ‘ostali’. Tako će, za primjer, budisti i ateisti biti tretirani podjednako. Prvi su u tom kvadratiću jer ih nema dovoljno da bi se njihov misticizam prepoznao kao postojeći i važeći jednako sa glavnim i odgovornim onesvještenjima zvanim religija, a drugi jer ne vjeruju u sve ono što im je, bez ijednog jebenog dokaza, naloženo da vjeruju. Ipak, ono što je svakako daleko gore, maltene fatalno i svakako potpuno poražavajuće, činjenica je da dvadeset godina nakon zvaničnog priznanja Bosne i Hercegovine, i to od svakog mogućeg relevantnog tijela na ovoj planeti, u popisu 2013. godine ne postoji mogućnost izjašnjavanja državljaninom države čiji se pasoš namjerava (za)držati. Dakle, ne postoji stavka, opcija iliti kvačica koja bi se štrihirala i označila bosanskohercegovačku državnost. To je tako jednostavno i prosto administrativno brisanje svega za što su ginuli stanari pretjerano velikog broja grobalja i neiskopanih njiva na području od Une do Trebišnjice, i poprečno. Da li će to nekom zasmetati u tolikoj mjeri da izazove totalni protest do ispravljanja podatka? Malo je nade, ali da će se priča povlačiti po medijima i, dok ne dosadi, potpuno umrtviti sve ostale probleme u ovoj izbornoj godini, to je sasvim izvjesno i očekivano.
Generalizovanje je vječita boljka ljudskog roda. Ukazano opredjeljivanje u kojem ako nisi ‘za da’ obavezno si ‘za ne’ još je ukorjenjenija od popularno nazvanih opštih mjesta. Ono što boli svakog ko ima još zrno sjećanja na blagostanje ‘jugoslovenskog doba’ činjenica je da ama baš niko ništa ne čini kako bi se oživjelo zajedništvo i normalnost. Naprotiv, sve su snage usmjerene prema nikad rješivom bludu oportunizma nezajažljivih poreznika na sve što se da odrezati u vlastitu korist. Ne prezaju od vječitog status quo-a, a vrlo su zainteresovani i kreirati nove nerješivosti koje će se od tada pa nadalje generacijama protezati i usmjeravati prema neminovnoj mrcvarenju i smrti jednog do milion ljudi. Opet i iznova. Oni koji još i misle više ne žele da misle za džaba, traže nadnicu i bez nje se ne bi oglasili jer besplatni savjeti i preporuke su ‘tako socijalistički i prevaziđeni’, da u svojoj neminovnoj smrtnosti ne žele više ni da traže besmrtnost kao potencijal svoga vremena. Dok jedni mudruju, drugi tuguju, treći naplaćuju, a svima im je zajednička poveznica uživanje (u) nesređenosti uz pakovanu toleranciju i besmisleni suživot koji je svako malo na sniženju.
Bosanci više ne postoje ni u vicevima. Što je nekad bio Bosanac postao je Mujo, Suljo, Huso, Haso, Fata… Bosanstvo zagovarati se unakaradilo ismijavanjem jedne nacionalne skupine, pa se više i ne propagira, niti tzv. naprednim snagama pada na pamet da se upiru u neminovnost toliko puta dokazanu u proteklim decenijama: da Bosanca uvijek i svugdje prepoznaju upravo tako, a ne kao srbina, hrvata, muslimana (novije: bošnjaka), nego zahvaljujući njegovoj stečenoj prepoznatljivosti – isključivo kao Bosanca. Ne, to više nije nešto čime bi se dalo prepoznavati. Na silu se mijenja perspektiva cijelog čovječanstva koji je došao u dodir s tom, sve rjeđom, vrstom bosanskog dolinsko-brdskog dvonošca. Na silu se želi isporučiti novi proizvod koji, u duhu savremene tehnološko-marketinške ponude, od tradicionalnog pravi parcijalne verzije temeljene na religiozno-mitološkoj ponudi obaveznog opredjeljenja.
Za ostalo je zaostalo
Za šta se izjasniti na dolazećem popisu? Za ‘ostalo’? Nije li to malo zaostalo. Nije li svaki čovjek individua kojoj se obavezujuće priznati da je karakteristična na svoj način, da ima svoje Ja i da ima pravo na rubriku u koju bi uveo sve što želi, makar to bio i decenijama u svijetu popualarni “Džedaizam”. Nije li ovo 21. vijek? I dalje mi nije jasno na osnovu čega su nam lagali da ćemo biti bolji u ovom sad u odnosu na prethodni stoljetni period. Nije li ovo vrijeme u kojem trebamo biti pametniji, progresivniji, jasniji i opredjeljeni za unapređenje pogleda i međusobnog odnosa? Kalendarski jeste, dok u glavama hodajućeg posluha i dalje odzvanjaju ‘krasote’ čuvenog Srednjeg vijeka, toliko moćnog i možnog da ne posustaje ni pred navalom očevidnog koje se negira izmaštanim mitovima. O, koji li besmisao ova sveprihvaćena Glupost sobom nosi! Gdje je samointeres i kratkoročnost opredjeljenje, vizionarstvu nema mjesta, budućnost je poništena ili barem ignorisana, a ona, u ovakvom poretku stvari gdje se negira i osujećuje pravo svakog na izjašnjavanje onoga što zaista jeste, ne može biti i sasvim izvjesno nije svijetla. Ususret smo novim komadanjima, novim pogromima, i najnovijim tehnikama negiranja Pameti. Već živimo to klaustrofobično razdoblje za koje smo pripremani u vremenu raznovrsnih fizičkih i psihičkih opsada.
Nije li vrijeme da se osvjestimo, idole pospremimo u parkove i muzeje, a sebe iznesemo na stazu kojom ćemo koračati uzdignuta čela? Nije li već odavno vrijeme za to? Čini se da smo ipak pregladnili i sad uzimamo mrvice koje se posipaju i jednodnevnim muhama čija jedina funkcija jeste da zuje, nerviraju i opraše novu generaciju koja iz pređašnjih stratišta neće ništa naučiti već će praviti nova i obnavljati krug besmisla, uvijek brutalnijeg i težeg od prethodnog. Vrijeme nam je da se osvjestimo, da vrisnemo i ne dozvolimo. Da uvjerimo kolonizatore da imamo dušu, a jedni druge da smo ipak samo ljudi bez prefiksa kojim nas desetkuju i u zemlju sabijaju. Sve rjeđe javno postojimo, a jedni druge proždiremo za račun kukavnog ‘višeg dobra’. Sad još da nas se i zvanično ukine, vlastoručnim nam potpisom i murom/žigom/pečatom, pa da se uporno blejanje na mjesec i ugradi u Ustav. Nizašta smo već godinama ovako šutljivi. Možda se popravimo kad se o'plemenimo? Avaj.
Ovo ćete nazvati patetikom za kraj
Danas je na Grličića Brdu, brdašcetu koje uvijek budnim okom motri na Sarajevo, ukopan Ćata, najhrabriji od svih nas skupa. Danas je umukao ili je barem primjetno tiši i lavež brojnih čopora pasa koji godinama nesmetano krstare najljepšim glavnim gradom na svijetu. Koristim priliku da i na ovaj način Ćati poželim sretan put u vječna penjališta, i da se tamo negdje u novoj energiji malo bolje čuva nabujalih rijeka i svakovrsnih budalaština na koje je ovdje bio uvijek spreman. A nama, iako ovakvi neosjetljivi i pogani kakvi smo više ništa zaslužujemo a kamoli iskrenu želju, ipak ću najiskrenije poželjeti da nas ona suzetina, koja se oko pola četiri zakotrljala s Ćatinog groba, zapljusne i okupa od srama koji smo stvorili glupošću i nebrigom za bilo šta što bi nam donijelo bolje od goreg u koje šutke tonemo. Na posljednjem oproštaju od Ćate, među nama nije bilo nikog iz “vladajuće šestorke”. Nije bilo nikog ko pretenduje da uskoro popiše ova stada čovjekolikih preživara. Ako je i bio nije se vidio. Još samo na grobljima smo brojniji od vajnih kreatora stvarnosti. Još samo na grobljima živimo. Eno grmi. Sretno Ćata!