Dirljiva storija, u formi ‘dragi dnevniče’, o danu koji je ulio iznenadnu nadu o izglednoj mogućnosti uvođenja normalnosti u živote žitelja grada i zemlje izgriženih višegodišnjim fašizmom i kriminalom organa vlasti.
piše: Nermin Čengić
U četvrtak me Vanja pita hoću li sutra na rođendan. Pomislim, eto ga dernek. Taman da se čovjek malo opusti nakon silne upotrebe sebe u raznolike svrhe čega je posljednjih dana prilično bivalo, a i cjelina ruke je ponovo vraćena u punu funkciju pa se može i zapjevati (ovdje se bez rada ruku, tzv. išareta, pjevati ne zna) i za pojas zadjenuti. Kome se rođendan slavi kod nas je često najmanje bitna informacija, dok je ipak važno gdje se slavi, a kako bi se, je li, znalo gdje doći. Kaže, u Historijskom muzeju. Začudim se na trenutak i kontrapitam da nije mislio na ‘Tita’, kafanu koja je u istoj zgradi. Kaže da nije nego baš u muzeju i pridoda mi saznanje o proslavi 30. rođendana jednog od najznačajnijih Sarajlija u historiji ovog grada – Vučka, rođenog maskotom 14. zimske Olimpijade što se prije ravno tri decenije održala u Sarajevu, koje tad ponudi svijetu uglavnom najbolje što ima dati.
Sklon nešto kasnijem buđenju, jer silom prilika i posla često radim do ‘prve’ zore, u petak se probudim oko deset. Već je gomila pitanja, zahtjeva i obaveza zatrpala sandučić, pa krenem s rješavanjem istih. Srećom pa me čovjek nazva i reče da me već čeka. Brzo spremanje i zvanje taksi-prevoza jer ipak nije red da me se čeka. Izlazim i konstatujem kišu kao iz Kikine pjesme – ‘dosadnu, dugu sarajevsku kišu’ – kako natapa Sarajevo. Ne dam se zbuniti, zahvatim prvi kišober i nezgrapnim pokretima, ne bez problema, rastvorim ga dok čekam taksistu koji je obećao da će stići za dvije minute. Nije me puno slagao, stigao je za tri minute. Na upit je l’ se može pored Predsjedništva, odgovara da valjda može, pa preporučim da me odveze do muzeja. Usput mi je, valjda potaknut prvim pitanjem o prohodnosti saobraćajnica, izdeklamovao cijelo rješenje za Bosnu i Hercegovinu, preporučio zatvor za političare, otvaranje fabrika za radnike i sve koji nisu bili gladni u ‘Titino vrijeme’. Samo sam slušao jer sam pratio šta se dešava na kišom posutim ulicama glavnog grada, a nisam vala mogao doći do riječi od čovjeka u naletu emotivnog izlaganja. Prođosmo Marindvor, pita me gdje da stane, kažem kod Historijskog, pita koji ti je to (za Zemaljski zna, al’ mu Historijski ne zvuči jednako poznato), pokažem na zgradu koja je nekad sjajila od bjeline, a sad je, kako se to popularno kaže, ‘prljavo-bijela’. Pita me da stane ‘s ove strane’ jer mora na Ilidžu na što pristajem i jedva čekam da izađem, dok on ne prestaje svoje obrazlaganje ‘rješenja krize’. Dodam mu nekoliko kovanica i kažem bez kusura uz poziv da se pojavi na protestima ili na Plenumu građana da kaže sve šta ima. Eto, ako se pojavi komotno se može smatrati ‘plaćenikom’.
Pređem cestu i uz stepenice u muzej. Tamo gužvancija, omladine k'o na sletu. S jedne strane gosti, s druge domaćini, pa se miješaju, druže, smješkaju. Nekoliko djevojčica i dječaka obučeni u uniforme vladara koji su rukovodili ovim prostora proteklih stoljeća, pa među njima, po prvi put u životu, na Vučkovom rođendanu vidjeh uživo Kulina bana, Katarinu Kosaču, Tvrtka kralja, Franza Ferdinanda, Neznanog junaka sa crvenom petokrakom i ine. A i Vučko je tu, glavom i njuškom se slika sa omladinkama koje mu pjevaju rođendanske pjesme i nezajažljivo ga grle. Dobro mu pravo. Kad se zasitih voajerisanja, prođem do spomen-sobe s eksponatima koje su posljednjih sedmica sakupljali učenici Gimnazije Obala kako bi ih prezentovali zainteresovanima. Radi se o suvenirima i stvarčicama vezanim za 1984. godinu, koja je kao i neke godine prije i poslije bila obilježena jednim od najznačajnijih iznimno vedrih događaja koji su zadesili ove vječno mrcvarene prostore. Tu se sudarim s Vanjom, te se nakon kraćih anegdota o Olimpijadi uputimo na ‘update’ o životima ‘otkad se ne vidjesmo’, uz neizbejžnu kafu. Obasuti silnim obavezama u današnjem svijetu koji slobodno vrijeme ne prašta nismo se uspjeli vidjeli sto-godina pa je red da se malo izjadamo i nahvalimo o (ne)dostignućima u pauzi.
Nakon dogovora o ponovnom susretu rastanemo se u duhu tolerancije i suživota te uzajamne saradnje i pomoći oko nekih njegovih projekata i svak’ na svoju stranu – on u srce metropole, a meni naumpade svratiti do radija gdje također nisam bio ko zna otkad. Kod Zoke sjedi Dino, dogovaraju nešto od presudne važnosti. Srećom da me nisu okarakterisali uljezom pa smo se premjestili na kahvenisanje u prostor gdje se dva dana ranije pokušalo održati građanski Plenum što za par sati ima biti nastavljen u Domu mladih. Pridružiše se Bogi i Mirza, a nakon izlaganja ‘o aktuelnim dešavanjima’ popesmo se na sprat i kod Duke pregledasmo kratki film u nastanku, radije finalizaciji, koji neumorna ekipa sprema ovih dana, a o čijoj višestrukoj primjeni ćemo svi biti uredno i na vrijeme obavješteni.
Uvijek mi na odlasku s radija zavibrira umjetnička crta pa svojim moćnim telefonskim uređajem krenem slikati i snimati svijet oko sebe. Kako su u tom dijelu grada, pored sveg unezvjerenog saobraćaja ipak najglasnije vrane, najduži kadar sam upravo njima posvetio. Pa, ako kad zatreba nekom novom Hičkoku za umetnuti u svoj triler, scenu za sjećanje može potražiti na jednom od stabala što se nadvija nad Kampusom sarajevskog Univerziteta. Također bih preporučio da požuri jer ko zna, a tako to kod nas biva, već sutra neko može ustvrditi kako ta stabla treba skratiti do zemlje pa vrane više neće imati gdje da dolijeću i odakle da se oglašavaju. Samim tim će kinematografija biti uskraćena za strahovit prizor grupne samoće.
Pređem cestu i nacalim se na proširenje između policije i banke čvrsto odlučan da mahnem prvom taksisti koji naiđe. Čekaj minut, dva, tri, prođe i četiri. Sve i jedan koji je naišao je zauzet pa je mahanje zaludna rabota. Kiša sipi, hladnjikavo vrijeme, nije vala za šetnje ko ne mora, a kako baš i ne moram prebacim se na tramvajsku stanicu jer vidjeh da nailazi jedno od vrckavih vozila GRAS-a. Uđem i naumpade mi da je ovo tek moja druga vožnja tramvajem od februara 2008. godine kad sam iz ličnog protesta prestao da se vozim tom vrstom javnog prevoza sve dok se ne uredi sigurnosno stanje u gradu na Miljacki, koje je tada grubo narušeno ubistvom srednjoškolca Denisa Mrnjavca. Upravo u tramvaju. Nakon gotovo šest godina čekanja, shvatajući da ovi koji bi trebali nemaju namjeru to urediti, prije par sedmica sam otvorio novu sezonu vožnje tramvajem, ono kad se nakon više mjeseci vratih iz bijela svijeta i poželih da malo kušam Sarajevo. Poželi čovjek, šta ćeš mu. Danas sam (petak op. ur.) opet tramvajisao, ovaj put iz puke potrebe pomjeranja od tačke A do tačke B. I tako, skrenu drndavi trandžo na Skenderiji, što se ispostavilo sjajnom prilikom da neupadljivo uslikam jedan od simbola uzroka recentnog straha ovdašnjih političara za svoje guzice, a to je nagorjela zgrada Opštine Centar, tj. Kantona Sarajevo (ista je to zgrada, a institucija se razlikuje prema ulazu). Dva radnika vise po prozorima. Valjda čiste.
Kao uvjerenom građaninu, koji je jedva dočekao da se nešto pozitivno počne dešavati u ovom gradu i zemlji, te nakon nekoliko dana rekovalescentskog perioda, osjetih obavezu da se pojavim na Plenumu građana i građanki Sarajeva što se, u drugom pokušaju i u daleko adekvatnijem prostoru Doma mladih, imao desiti za par sati. Odmah se uputim tamo. Kontam, ako zatreba ispomoć bolje biti na licu mjesta. A vala i da se malo promahala. Sretnem poznata i draga lica – Zoka, Hana, Valentina, Leila, Aldin… da ne nabrajam dalje. Kao svaka organizacija događaja i ova nije bila pošteđena problema i deficita, ali se na koncu sve dalo riješiti na radost iniicijatora ali i učesnika. Uvjerih se da se ovaj put gotovo udžbenički spremilo za jedan ozbiljan skup koji su svi s nestrpljenjem iščekivali. Način rada i obezbjeđenje na zavidnom nivou.
Na samom početku je napravljen bravurozan potez obraćanjem Nermina Tulića skupu. Grmljenje autoritativnog glumčevog vokala uvjerilo je prisutne o čemu se tu zapravo radi i gdje su mogućnosti ali i granice djelovanja Plenuma. Uslijedilo je izlaganje zaključaka o kojima se može diskutovati, a predstavnici medija su zamoljeni da odustanu od daljeg snimanja kako bi se još uvijek isprepadani građani mogli opustiti dok iskazuju svoje dileme i prijedloge. Iako ćete, ne sumnjam, naići na jadikovke medijskih izvještača zbog ovakve molbe, na licu mjesta se ta odluka ispostavila odličnom. Ljudi, koji su konstantno prepadani posljednjih dvije decenije raznoraznim neprijateljima, konačno su pričali bez ustezanja. Ugošćeni su i predstavnici tuzlanskog Plenuma, koji su do sada najdalje otišli u svojoj organizaciji. Uskoro je bio uspostavljen i livestream prenos preko interneta, pa o nekakvoj netransparentnosti mogu graktati samo sujetne vrane koje ranije pomenuh. Sve je na svom mjestu, ima više nego dovoljno ljudi spremnih da rade (što nije čest slučaj) i pomognu inicijatorima koji su napravili lavovski posao, pa petnaestak minuta prije kraja rada Plenuma napustim prostor Doma mladih uvjeren da će, ako neko ne pomahnita sujetom i ako se ne dopusti uzurpatorima da se ubace i zauzmu nezaslužena mjesta, od ovoga itekako biti nešto.
Moram napomenuti da se gotovo istovremeno, po odluci o napuštanju Doma mladih, potrefio i SMS od kuće da je zeljanica gotova. Sasvim slučajno, ali stoji i činjenica da ja nikad nisam volio da mi se zeljanica skroz ohladi.