Štefica mi je prije toliko javila da si teško bolestan. Neizlječivo. Da ne poznajem ozbiljnost te hrabre žene rekao bih joj da priča gluposti jer sam uvijek mislio da takva, u svakom smislu riječi, planina od čovjeka ne može biti bolestan, a kamoli neizlječivo. Ali avaj. Prije toliko sam, dakle, bio spreman da ćeš svojim odlaskom potvrditi status u nezaboravu gdje si se uklesao u tamnim vremenima iza nas, a koje i dalje nenadjebivo živimo.
U nemoći i nevjerici nešto bih da uradim, napravim, kažem, izvedem, a sve mi se čini premalo, nedostojno, besmisleno, čak suvišno. U jednom trenutku sam imao namjeru da trunim o normalnosti Predraga Lucića u nenormalnim vremenima ali čemu to kad normalnost više nikog niti intrigira a kamoli interesuje. Htio sam o ustrajnosti i nemirenju Predraga Lucića ali svijetu kojem je lakomost i uhljebljenost rješenje to bi bila teška uvreda. Htio sam i o neustrašivosti kojom je Predrag Lucić stupao protiv zlih, ali tu gdje su zlikovci preuzeli sve, neustrašivost je incidetom koji potvrđuje svoj raritet.
Zbog tebe i tebi sličnih sa kojima, volimo se prsiti, dijelimo mišljenje, nije nam mrsko što stojimo na ispravnoj strani istorijske historije povijesti. Volimo si tako tepati, a vjerujem da bismo se trebali stidjeti što se nismo potrudili da već dovedemo ovo društvo u stanje u kojem bi najmanje što možemo učiniti bilo da se smrt Predraga Lucića obilježi Danom žalosti zbog zasluga za bivanjem jednim od rijetkih koji su nam u vremenu izgubljenog smisla i vrijednosti spašavali pamet i obraz. Ali mi još živimo to izgubljeno vrijeme i sve manje je onih koji bi nas spasili, a i ti Dani žalosti odavno ne sjećaju na naše heroje. Naprotiv.
Znam da je ova natruha patetike suvišna, tebi svakako nepotrebna, ali nakon što su javili da si otišao nikako da smislim nešto bolje od patetične note, kojom ću nas što slično mislimo pokušati da opravdam i naružim pred nestalom civilizacijom, sada i pred tobom, što, pobogu, nismo drčniji, jači, bolji i sjajniji od mraka koji nas neminovno i galopirajuće guta. Tvojim odlaskom mrak postaje nenadoknadivo veći do mjere da više nisam siguran u našu sposobnost odbrane.
Živio!
piše: Nermin Čengić, 11.01.2018.