Karima i danas imamo u čežnjama, Svjetlanu još uvijek u snovima, Senčija u čuvenju i po ludačkom (inače junačkom) djelu koje je za sobom ostavio. A djela su im osmijesi. Djelo su im vječni životi
piše: Nermin Čengić
Ljudi su nekad imali sjaj u očima. Nekad su ljudi u mraku svjetlili, posebno onomad kad su šrapneli naricali svoju posmrtnu gatku, ljudi su blještali. Ali, mrtve nam nisu uspjeli pogasiti. Karima i danas imamo u čežnjama, Svjetlanu još uvijek u snovima, Senčija u čuvenju i po ludačkom (inače junačkom) djelu koje je za sobom ostavio. A djela su im osmijesi. Djelo su im vječni životi.
Međutim, ružni su ljudi, i takva je većina. Ta povodljiva amorfna masa koja više odgovara sadržaju kanalizacione cijevi nego višećelijskom organizmu. To postojanje kojem samo malo bolje upakovanu laž možeš poturiti pod vječitu istinu, ta besmislenost koja ne želi ljepotu izbora. Niko ljudima više ne otima, ne krade, ne uskraćuje slobodu, ali oni je ne žele uzeti, koristiti i vratiti nazad na mjesto odakle su je uzeli niti, eventualno, proslijediti na dalje korištenje potrebitima.
Znaš kad ljudi sigurno nisu ružni? Kad putuju!
Ružni su ljudi i to ne čudi, kao što ne čude ni postupci kojima su skloni. Kao što ne čudi ni priklanjanje masi. Kao što ne bi trebalo, a uvijek začudi pokvarenost najistaknutijih pulena. Nisu se uspjeli izboriti sa sobom i svojom bolešću samodopadnosti. Odbijanje nisu istrpili sigurni da su najvažniji pa krenuše smišljati ili podržavati pakost. Tako blesavi, neostvareni, banalni i ružni. Ali ljudi su to, ko da im zamjeri. Da su drugačiji ne bi sami sebe zvali ljudima već bi to pustili drugima koji ih mogu zvati kako hoće, a neće. Jer drugi, oni kojima nije bitno tuđe mišljenje u mjeri u kojoj je to samoproglašenim ljudima bitno, nikad se ne bi usudili upotrijebiti takav gordi naziv za nekoga ko radi sasvim grozne stvari. Kao ljudi. Kao ljudi.
Očajni su ljudi u svojim tišinama, svakodnevnici. Tamo gdje obitavaju usamljeni, zasićeni, neshvaćeni, gdje se ne čuje za njih i o njima, gdje bi svašta, a ne znaju kako. Kupuju što im se gruhne u lice, gutaju što im se našprica na dvopek, vjeruju u sve što grmi, a čitati ne znaju, razmisliti ne znaju, svoje mišljenje nemaju niti se trude da ga imaju.
Ružni su ljudi, rekoh li već? Ako nisam, evo. Ružni su ljudi. Ali najružniji su oni neinformisani, oni koji se i ne trude da saznaju, kojima iz očiju zlobu vidiš, čiji hrapavi dodir ne moraš ni da osjetiš jer po njihovom zvonu ti je jasno da cuckanje koje proizvode čudeći se neminovnosti proističe iz neznanja, iz neobavještenosti, iz tako poraznog razloga poput nepotvrđenosti. Usamljeni, traže potvrdu. U čopor! U tor! Povika vođa. Krenuše. Ne razmisliše. Odoše. Nestaju. Nestaće. Nestaše. Pokvarenost im se zaista čita u očima. I dok kopne, ne gube taj ludački grč.
Baš pročitah danas sjajnu rečenicu i strašno mi je žao što nisam uspio zapamtiti čija je. Pomalo me i stid, a ukoliko se ustanovi da je to misao nekog baš poznatog (pa još iz neke “anekarenjine”) biće mi da ‘u zemlju propadnem’. Ali za već osuđenog bestidnika, taj stid ne bi trebao predstavljati prepreku u iskazu. Kaže mudra glava – “Ne obraćaj pažnju na ono što govore, to su samo njihova mišljenja, to ne mora biti i sasvim vjerovatno nije istina.” Da, svidjela mi se ova fraza. Svidjela mi se u tolikoj mjeri da napišem tekst o ružnim ljudima. Ne ljudima, nego rugobama koje ne prezaju od grlenog klepetanja ni onda kad ne razumiju niti uzrok, niti posljedicu. Posebno su pogrešni oni glupi, ali oni nisu ružni. Glupi nemaju čak ni potencijal da budu (barem) ružni.
Našao bih se nakon svega u, svakako, obranom grožđu da, srećom, još uvijek ne obitava dovoljan broj LJUDI koji uživaju u izlasku i zalasku sunca, u radu i neradu, u borbi za bolje, u borbi protiv Zla. Još nas ima, nas nepotkupljivih. Ko želi, pronaći će nas tamo gdje je ljepše biti ČOVJEK. Ako nije ljepše, barem je iskreno. I besplatno! Smrt fašizmu!
Nermin Čengić, 30. april 2012, Sarajevo