Papanluk je pobijedio

Dozvolili smo da LEGENDA, kojoj to u krajnjoj liniji i ne treba u životu, ode na noge fašisti i papanu svih papana na ovim prostorima

---

Vrtim vijesti iz rodne grude, čitam i ostadoh usta razjapljenih poput peša kad ugledah ime IVICE OSIMA i Milorada Dodika u istom naslovu. Pomislim – ma jašta, i to je moguće. Sve je moguće pa i to da se papanu poput Milorada Dodika, nakon višegodišnjih nebuloza, lopovluka i evidentnog ludila koje se ako ništa drugo a ono razotkrilo u ponavljanju zločina negiranjem Tuzlanske Kapije, pljuvanjem Markala, igranjem sa živcima poharanih Srebreničana, dopusti zadovoljstvo da se ne samo i dalje nešto pita već da otmjeno isprepletenih prstića vodi glavnu riječ u svemu, baš svemu u ovom trokutastom staništu miševa.

Dok je takvo što mnogima postalo sasvim normalno meni, eto, i dalje nije. Još uvijek se liječim od boleščine koja mi ne daje da popustim u tvrdnji da ništa nije normalno u ovoj postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, a sad vidim i da smo otišli korak dalje. Doveli smo se do nevjerovatne situacije u kojoj IVICA OSIM, u namjeri ozdravljenja od idiota potpuno slomljene Bosne i Hercegovine, biva primoran otići u palaču vucibatine Milorada Dodika. E, to stvarno prevazilazi čak i granice nenormalnosti i ulazi u sferu crne rupe. Desilo se i povraća mi se. Cijeli dan me puca gađenje u šta je to gurnuta LEGENDA koja je prošla pola svijeta, gdje god se pojavio nosio je titule, uspjehe i već utvrđeno ime još dublje uklesao u istoriju.

Za one koji su se tek uključili, IVICA OSIM je davne 1992. godine usred Beograda, kad je tamo uveliko vladala četnička falanga, pljunuo u lice tom fašizmu i napustio prestižno mjesto selektora jugolovenske reprezentacije jer su mu u trenucima dok je izgovarao ostavku granatirali Njegovo Sarajevo. Poslije toga ga zovu u Graz da od austrijskog Šturma napravi ekipu za Ligu prvaka. Tražio ga Real, a on mangupski skoknuo do Japana i tamošnjim loptašima pokazivao finte i maramice. Tamo mu se desio i moždani udar od kojeg se uspješno oporavio i došao nazad u Sarajevo gdje ga, opet, niko nije zarezivao osim novinara kojima je držao lekcije iz raznoraznih naučnih disciplina, uključujući i novinarstvo.

S druge strane je papčina, imbecilni fašista koji je pogazio sve što se gaziti ima, a ipak se i dalje nešto pita jer niko ovdje nema onu stvar da mu saspe par tužbi za koje je sam davao dokaze svojom debilnom sprdačinom. Na presicama se smijao u lice novinara koji je pitao kako da sinu iz institucionalnog budžeta da 3 miliona maraka, a to je bilo još prije posljednjih izbora. Na izborima se malo ko od glasača nađe da odbije glasati za Mileta koji već godinama vlada polovicom Bosne i Hercegovine, a i na drugo pola ima itekako uticaja, nerijetko se miješajući u svemirske regionalne programe, uz više nego dobrodošlu pomoć stavke koja se u ustavu vodi pod “specijalne veze”.

Kolika je bolest ovog društva govori i to da je odluka o postojanju bilo čega pod zajedničkim nazivnikom u ovoj zemlji spala na sport i rekreaciju. Tako danas od fudbala očekujemo da nas vrati na kolosjek života, da nas ponovo zbliži jer po svemu sudeći drugačije nemamo šansi. Sve drugo je, a i fudbal je već evidentno, u rukama crnog vraga koji mlatara repom i rasplinjuje ostatke onoga što se nekad zvalo Bosna i Hercegovina. Zagrijanu atmosferu uspjeha vrlo je lako rashladiti prodajom ključnih utakmica za prolazak dalje. Dešava nam se, a više je nego ublehaški smatrati da se dešava slučajno. Ponovo smo dobili priliku da nešto napravimo. Tu je i rezultat ali komanda je stoj i popularni lopovski fudbalski savez sa podsavezima neće da odustane od neprihvatanja uslova koje inače prihvataju sve moguće članice krovnih organizacija ovog sporta.

Naviklo se ići kod Dodika po recept kad god šta zaboli. Od njega zavisi i zrak. Toliko je protkao cjelokupno društvo i sve moguće instance sobom da stanje i ne može biti drugačije do smrtno bolesno kakvo i jeste. Toliko je nepojmljivo bitan njegov glas, potez, uticaj… toliko je veliki njegov podbradak da je dočekao da mu se za sve dolazi, kumi, moli, cmizdri. I bosanskohercegovačkom fudbalu koji je, evo sad će i mjesec dana, suspendovan jer FIFA i UEFA ne priznaju neposlušnost Dodik kroji sudbinu preko svojih saveza. A ti drčni fudbalski savezi u kojima rade oni koji su do ulaska u Savez s fudbalom imali veze koliko da prebace na daljinskom upravljaču kad ima gdje direktan prenos, e oni znaju da takve stvari najviše bole ljude pa ne sklanjaju nožurde sa rane koja guši ljude željne prepozantljivog uspjeha. I ne samo da ne sklanjaju nožurde već još više i upornije gaze i bucaju. Sve to je i dovelo do situacije da oni koji imaju uticaja i kojima je stalo da ova zemlja krene naprijed, proradi, prodiše, progutaju ponos i uđu na vrata Dodikovog dvorca ne bi li ga odobrovoljili da prestane daljnje fekalisanje prostora. Iako nismo zaslužili, i on to zna, ŠTRAUS S MILJACKE je odlučio uraditi nešto za sve nas. Nas šutljive, umrtvljene, nas Ništa.

Dopuštamo si da pošaljemo IVICU OSIMA da smiruje Dodikove bizarne strasti. ŠVABU smo pustili papku na noge. Mislim, znate li ljudi ko je IVICA OSIM i šta je on svima nama? Jeste li uopšte svjesni šta se to desilo u srijedu u Banja Luci kada je IVICA OSIM otišao u dvor Dodik Milorada na razgovor o popuštanju? Do jučer sam bio uvjeren da nema dublje jer smo sasvim izvjesno odavno na dnu, a eto, pustili smo ŠVABU da odobrovoljava Milorada. Dakle ima i dublje.

Nema više vremena za bilo šta, davno je rekao Mladen Delić neposredno pred gol koji je preokrenuo utakmicu, pa je morao pojesti vlastitu slutnju. Mene je ipak strah da ja svoju slutnju neću progutati jer, bez obzira hoće li se Dodik smilovati pod utiskom što mu je veliki IVICA OSIM došao da ga nešto umoljava, sad sam već uvjeren da ovdje neće biti preokreta, tj. da više zaista nema vremena za bilo šta. Kad smo, uporno šuteći i trpeći, dozvolili da LEGENDA, kojoj to u krajnjoj liniji i ne treba u životu, ode na noge fašisti i papanu svih papana na ovim prostorima, onda stvarno tu više nema šta da se traži. Poraženi smo, a papanluk je odnio uvjerljivu pobjedu.

Jeste pročitali? Jeste. Sad se lijepo vratite nazad u svoje zvučno izolovane brloge iz kojih izlazite samo kad morate, a baš i nemate namjeru promijeniti to stanište. Prilagođeni ste. Srasli ste.

piše: Nermin Čengić