Kategorije
Izdvojeno

Prvih sedam dana čistog sranja

Strašno je koliko nas malo još sniva san o iskrenosti i pravednosti. Strašno je to što vas sve više odustaje ili se spušta na niži nivo s kojeg je lakše trpiti piljarski odnos ljudi prema ljudima.

Istinska lica izbornih kandidata
Istinska lica izbornih kandidata
piše: Nermin Čengić

Očekivao sam puno više za prvih sedam dana preizborne kampanje. Ne normalnije, od toga su nas sasvim odvikli, nego više od minimalnog. Međutim, minimalac svega u ovoj zemlji postao je jedino očekivanje ispunjenja. Onoliko koliko mora, ne više, po mogućnosti manje. Da budem jasan, nisam očekivao nikakvu promjenu u odnosu na bilo šta od prošle predizborne kampanje, ne mislim da je iko od pretendenata dovoljno zreo da takvo nešto ponudi, tek očekivao sam veći vašar, bolje zamazivanje očiju, više šarenila, manje pastelne jednolikosti. Čini se da su se agenti zabune prilično istrošili, bez inspiracije su prešli u ponavljanje.

Očekivanja u ovoj zemlji, na ovom prostoru, u ovom vremenu po svoj prilici imaju se svoditi isključivo na minimalno ljuljanje, tj. ostanak u granicama već viđenog. Možda za trunku brutalnije ali ne previše brutalno, kako se ne bi izazvao konflikt zbog kojeg bi nova zaduživanja bila ugrožena. U (n)ovom vremenu pomame za lokalnim (opštinskim) budžetima, niko se pretjerano ne trudi uvjeriti birače, a ni oni se pretjerano ne trude čuti sve siromašnije nebuloze čiji se vlasnici nadaju da će im donijeti prednost kod presude za tri sedmice.

Svemožnost opravdanja

Otimačina za vlast, već više puta je ponovljeno i potvrđeno, kod nas ne prestaje gotovo nikako. Valjda se stoga i atmosfera ovih lokalnih izbora ne mijenja pretjerano u odnosu na neizborni period. Jer čak i u snovima, kad se pretpostavlja da zvijer odlaže kasu, ona ipak sanja svote i raspoređuje protivpožarne premije na svoje lične i grupne biznise što tradicionalno nemaju neke pretjerane veze sa funkcijama i predloženim namjenama blaga. A kad su budni?, recimo to tako jer se ovdje nije budno otkad se utonulo u utopijski san o svemožnosti nacional(istič)nog opravdanja (koje je do sad redovno palilo), dakle, kad su budni lešinari kruže i bockaju plijen, ulažu napore u bolje reprogramiranje otimačine. U znoju nerada zaboravljaju moralne i realne (ne)podudarnosti. Važan je samo profit, koji se dobija iz mrtvog kapitala. Ne pokreće se ništa, samo se kida. A zemlja ko zemlja, takva kakva jeste, još joj nije dosta, pa i dalje rađa kuražeći uštve da nastave nagrizanje siromašne ljetine.

U svakom slučaju, možda niste u tolikoj mjeri primjetili da je u toku predizborna kampanja. Rijetkima, izliječenima od skaradnih medijskih uticaja (ako se ovo što ovdje obitava u toj funkciji uopšte može nazvati medijima), koji konačno prestadoše pratiti svaki ubogi prdež ovdašnjeg glupaka, onima koji prate tek toliko da se ne bi potpuno iznenadili promjenom imena na vrhu piramide, promiču te dnevne predizborne gluposti, a da se ne stignu na njih ni osvrnuti. Poput vode u kanalizaciji od koje se ne stigneš ni saprati jer neko već pusti vodu nudeći novu fekalnu umjetnost. Ostaju tek one apsolutne i neoborive idiotarije što se ne daju ignorisati, jer toliko bolesne čak nisu ni smiješne već se prilijepe pogodujući ljetopiscu da ih objavi za čitanje nekim budućim generacijama, koje će se imati čemu smijati sjećajući se ovog našeg vremena. Vjerovatno bi im u neka doba sasvim prigodno došlo muka kad na kraju štiva, u pogovoru, shvate da se pročitano zaista i desilo, da nije namaštano u radionici nekog urnebesnog satiričara, našeg savremenika, već je bilo, zaista jeste.

Granice umjesto posla

Na primjer, u lice se keslati takvom bljuvotinom poput – ‘narod ne pita za hranu, za posao, za perspektivu, već pita kako mu je Srpska’, u svakom bi sapunjavom serijalu ispunilo minute jeftinog humora za trenutno iščuđavanje. Ali, u kampanji za Lokalne izbore 2012 u Bosni i Hercegovini, takva se izjava uzima kao postulat od kojeg se kreće u osvajanje rastopljenog tržišta, što se već dvadesetak godina pokušava kovati u jednom otisku. Tako se iskovati, dakako, ne može dok je generacija koje se sjećaju boljeg što u ovoj konstalaciji snaga i prikaza ne može ponovo doći. Ali poodmakli su radovi. Istrošilo se dosta, ponestalo je inspiracije. Dosadašnje laži očito nisu baš sasvim upalile, potrebno ih je uvećavati i pojačavati, ponavljati dovoljno dugo dok ne postanu istine. Ili, u opamećenom slučaju, dok se konačno ne pretvore u ono što zaista i jesu – notorne budlaštine kojima ni njihov autor ne vjeruje, naravno, ako ima imalo logičkog rasuđivanja u svojoj oboljeloj glavusini.

Istina, teško je tražiti logiku u zemlji gdje rivalima takve rječitosti ne uspjeva da ponude apsolutno ništa, ili ništa drugačije, ili su njihove kontra-ponude sasvim sterilne i bezbojne dok se zaustavljaju na opštim mjestima, generalizaciji svega i obećanjima rezultata kojima bi oni koji daju obećanja u normalnom svijetu bili automatski diskvalifikovani. Kada pokondireni predsjednik mjesne zajednice obećava euroatlanske integracije, tu nešto, barem, ne štima. U normalnom društvu. Eh, u normalnom društvu, baš kao da takvo šta više i postoji, jer u ovoj nabrekloj šizofreniji fašisti su ti koji se bore za socijalističke ideje, kriminalcima su usta prepuna obećanja o obračunu s korupcijom, a utemeljivači gluposti nude opismenjavanje, dok imena tzv. intelektualaca stoje na barem jednom spisku mjesečne isplate za prešućivanje. Takvo društvo ne može biti normalno, dok god pati od potpunog izostanka jasne i konstruktivne kritike zarad nezamjeranja nikom. Strah od gubitka pozicije liječi se udruživanjem na bilo kojem nivou (ne)svijesti.

Privid podnošljivosti

Strašno je koliko nas malo još sniva san o iskrenosti i pravednosti. Strašno je to što vas sve više odustaje ili se spušta na niži nivo s kojeg je lakše trpiti piljarski odnos ljudi prema ljudima. Parola ‘kupi me, prodaj me’, od nekadašnje društvene kritike postala je slogan življenja. Kupuje se pred izbore, prodaje se za izbore, u pauzama između izbora se rastaljuje. I stvoren je privid podnošljivosti. Pouka je da uhvatiti se u takvo kolo jedini je način o(p)stanka na rodnoj grudi, a svijest se brzo prilagodi površnosti svakog odabira. Dovoljne su igre promjenjivog uspjeha koje u jednom trenutku gromko zabljesnu, pa zatim nezajažljivo ojade. Dovoljan je hljeb pravljen od brašna koje će plaćati tri buduće generacije i to pod uslovom da se sad prestane moljakati za još. Od obećavanog razvoja nema ništa, a lažima o pravednosti više ne vjeruju niti djeca koja se malverzacijama uče već u odrastanju, na PlayStation-u i iPhone-u.

Smisao, odavno izmješten iz razuma, usporen je i teško dopire do mase, ogluglale na olinjale govore istrošenih ideoloških pijuna koji u konfuznom stanju svijesti prislanjaju svoje firme uz svaku tarabu, sisaju svaku sisaljku, presavijaju se svakom vjetriću, ne bi li se, tako okoštali, zadržali na poziciji odluke. Poznato je da se odluke ovdje ne donose, da se za njih ide u prijestonice sile, koje upravljaju slavljenim kapitalom u truljenju. Prestiž je postao slikanje sa oligarhom, pravda je postala odabir manjeg zla, a budućnost se kani baciti u ruke okorjelog izdajnika svega što se izdati da.

Buduća sadašnjost

U tom nekom (skoro zaboravljenom) normalnom nevjerovatna bi bila činjenica da dvadeset godina poslije kraja još uvijek postoje i sasvim uredno, sa samog vrha funkcionišu subjekti, koji su ako ne započeli onda prihvatili i pogodovali potpunoj propasti. Još veća je nevjerica kad se posmatraju ovi koji, navodno, nude drugačije. Iznikli iz pomenutih subjekata propasti iz kojih dolaze, sada su u poziciji da se nude kao drugačije. A drugačijeg nema. U ovoj atmosferi opšteg zaborava ili nagrađivanja zločina, pristajanja na ludilo besmisla, drugačijeg, a kamoli boljeg – NEMA. Suvišan je optimizam na koji vas pozivaju nakon dvodecenijskog tabanja staze fašističkom teroru rasprodanog kapitala.

Misli su sve teže, parole tmurnije, a citiranje gluposti, koje u samo prvih sedam dana izmigoljiše iz glava priglupog marketinškog mozga je suvišno. Već je sve viđeno, već je sve rečeno. Na koncu, šta se više ima reći na besmislice poput proklamovane ‘snage BiH’ koja dolazi iz impotentnog sadržaja gaća prožderanog posranca; ili “idemo naprijed!” koje pjevuši jedan od tzv. ljevičara koji je urijetko uspio unazaditi svaku moguću socijal-demokratsku (po)misao; ili nenadjebivi ‘razvoj i pravda!’ o kojima vazi prekonoćno tajkunče što razvija tek svoj džep bacajući mrvice izgladnjeloj ekonomiji i pravdnikom je što polaže račune kriminalcima i zločincima uporno uvjeravajući kako će, čim stigne, posjeći granu koja ga hrani. Zatim, ‘zajedno smo skupa’ parafraza je poruke koju jedan od najvećih posljeratnih kriminalaca nudi svojim zatupjelim ovcama. Drugi poziva na ‘glasanje domaćim srcem’, napajajući tu glupost iz bjelosvjetskih monetarnih fondova. A stigao je i Abdić, Fikret Abdić da svojom zločinačkom rukom nanovo preporodi buduću sadašnjost što se neće mnogo, ako ikako, razlikovati od sadašnje budućnosti. Šanse za promjenu su znatno manje ukoliko se pribjegne idiotluku zvanom ‘bijeli listići’ na koji se ovih dana pokušava uveliko pozvati, po ugledu na komšiluk koji se baš usrećio svojim novim predsjednikom.

protest.ba

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *