‘Kada odete u Sarajevo, ono što ćete iskusiti jeste – život.’ (Mike Leigh)
Njihovi egleni bili su krajnje banalni, ali koga je svih tih godina bilo briga za to. Momo i Uzeir, naime, nisu bili kulturne vrijednosti, ali su nakon tolikih godina postali povijesne znamenitosti ili znamenitosti jednoga sjećanja. Tada je radio bio važniji od televizije, a umjesto sapunskih opera narod je imao dvojicu junaka koji su živjeli njegov život i brinuli sve njegove probleme
…poštanska dopisnica na kojoj moj stric, Neno, piše bratu, mom ocu Vlatku, koji je u vojsci u Bileći, kako ima problema s nekom rajom u Sarajevu. (Iz posthumnih priča sam saznao da je moj otac tad ‘dezertirao’ – zbog toga dobio dva mjeseca vojnog zatvora, ali je kod fontane na ‘korzu’ bio takav ‘šenluk’ da su kasnije pričali: ‘S Džamonjama se ne valja zajebavati.’)