Lijepe su i značajne knjige, “Sarajevo moj grad”, prva, druga, treća i četvrta. Kažu, bit će ih još. Ne znam kako drugi, ali ja ih unaprijed doživljavam kao važan dokumenat o našim definitivnim i trajnim porazima. I porazima nekadašnjeg Grada.
Dogodi se to preko noći. Kreneš u subotu na pijacu, ili da izvedeš psa, ili u Adams na kafu, i vidiš da je tamo gdje je juče bio travnjak danas ograđeno gradilište.
Još jedna priča o divljoj legalizaciji, koja bi mogla postati hit u udžbenicima posvećenim korupciji. IIi: Kako realizovati izreku da uspjeh nastaje kada se sretnu spremnost i prilika?
Tradicija je memljiv podrum ispunjen kiselim zadahom intelektualne truleži na kojem koljenovići i dokoljenovići zidaju staklene čardake i na nebu i na zemlji.
Jesu li znali ti nevidljivi gospodari grada, koji drže danas njegove ključeve i pečate, da će baš njihove palate niknuti kao feniksi iz spepeljenog socijalizma?
Turista, o kojem u svojoj kolumni piše Nenad Veličković, u Sarajevu traži tradicionalno. Međutim, tradicionalno pronalazi, ali redizajnirano: od somuna, zvrka pite, oklagije, čibuka… Tu je i grb kantona Sarajevo.
Sarajevske brucoše dočekao je info-paket: fascikla sa flajerima i brošurama. Nema razumnog objašnjenja zašto je neko na to trošio vrijeme i novac. Ili se želio stvoriti privid papirno-galanterijskog blagostanja?