Džamonja: Jeremija – Terapija

Osim ‘normalnih manifestacija ludila’, zaljubljivao sam se u svaku ženu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa čak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronađem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potražio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafića što je izazvalo sasvim suprotan efekat…

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Nikad mu nisam saznao pravo ime. Upoznali smo se u bolnici (ludnici?) jedne godine, ne znam tačno koje, ali znam da je to bila godina kada su Sidran i Kusta dobili Zlatnog lava u Veneciji za Doli Bel. Novinari iz jednog tadašnjeg visokotiražnog lista (u isto vrijeme niskomoralnog) došli su mi, k'o biva, u posjetu e da bi plasirali priču kako je Sidran plagirao moje priče i moj scenario. Tu šuplju insinuaciju sam (uprkos novčanoj ponudi), ono što se kaže, s indignacijom odbio.




Nije bilo razloga da budem u bolnici. Doduše, postojao je jedan! U to vrijeme sam bio lud. (Što ne isključuje mogućnost da nisam još uvijek.) Kako se očitavalo to moje ludilo? Osim ‘normalnih manifestacija ludila’, zaljubljivao sam se u svaku ženu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa čak samo ugledao na ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronađem svoj mir u nekom samostanu ili manastiru, ja sam lijek potražio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih kafana i kafića što je izazvalo sasvim suprotan efekat – iz dana u dan sam bio sve luđi i luđi.

Tako sam se jednog jutra probudio u bolnici na odjeljenju koje je vodio Dubravko Horvat. Prepoznao sam propisanu terapiju – istu onu koja je mog oca, u istoj bolnici, zanjihala na pasu bolničkog ogrtača u smrdljivom bolničkom klozetu, desetak godina ranije. Odbio sam primati te lijekove i Dubravku objasnio svoje razloge, a on mi je izašao u susret i prepisao mi nešto drugo. Osjećao sam se da ‘svakim danom sve više napredujem’, pa sam letio kroz bolničke hodnike pjevajući: And therapy is what we need, my friend…

Tad sam i upoznao Jeremiju. On bi letio iz suprotnog pravca i pjevao: Ja sam ja – Jeremija, služio sam stari kadar šizofrenija… To nas je nekako povezalo, valjda ta suprotnost, jer kako sam ja bio zaljubljen u svaku ženu na ovom svijetu, on je bio zaljubljen u samo (vjerovatno fiktivnu) jednu i čitao mi debele sveske soneta njoj posvećenih.

Jeremiju su otpustili iz bolnice, bližio se i kraj moje terapije, ali sam ja odbijao da je napustim. Možda pogađate razlog: u međuvremenu sam se zaljubio u svaku sestru i doktoricu. Ali, došao je, morao je doći, i taj dan. Izašao sam iz bolnice i osjećao se poprilično izliječenim. Naime, nisam se više zaljubljivao u svaku, nego u svaku drugu ženu. Dubravko mi je pri izlasku rekao da ništa ne brinem, da kad nađem jednu, nijedna druga mi više neće pasti na pamet. Tako je i bilo. (Ali, da budem iskren, ne vidim u čemu se sastojao napredak: prije sam bio lud za svim ženama, a sad sam bio lud samo za jednom.)




Sjedio sam jednog ljeta sa svojom ‘jednom i jedinom’ u bašti Park kafane i cijeli svijet je bio moj. Preo sam kao mačak od zadovoljstva kada bi ona prekrstila svoje duge noge i zabljesnula druge stolove, kada bih registrovao poglede koji bulje u njene grudi skrivene samo prozirnom indijskom košuljom, kad bi se nagela, promrsila mi kosu i poljubila me iza uha…

Od puta Gradine ulicu je prelazio poznat lik. Ustao sam sa stolice: ‘Hej, Jeremija!’

Mahnuo sam mu rukom, a on je za trenutak zastao, onda se osmjehnuo: ‘Hej, Terapija!’

Predstavio sam ga svojoj curi i prvi put ga upitao:

‘Kako se ti, zapravo, zoveš?’

‘Jeremija.’

‘Mislim – zaprave?’

‘Jeremija – zar se ne sjećaš da si mi ti dao to ime?’

Uljuljkan u svoj san o vječnoj ljubavi i popriličnom dozom mastike, nisam mogao odoljeti da ga ne upitam šta je s njegovom vječnom ljubavi kojoj je posvetio i napisao hiljade soneta. U očima su mu se rodili oblaci i samo je kratko odgovorio:

‘Udala se, ja nikada u životu neću imati nijedne žene’, a onda je skočio sa stolice i ja ga poslije toga godinama nisam vidio.

Slijedeći put sam ga sreo (skoro na istom mjestu) ispred Šipada i požurio mu u susret. Bio je to on, mada se promijenio: nosio je elegantno odijelo, aktovku u ruci. Uskliknuo sam:

‘Hej, Jeremija’, a on me pogledao praznim očima i rekao:

‘Oprostite?’

‘Hej, Jeremija. To sam ja – Terapija!’

‘Mladiću, niti sam ja nekakav Jeremija, niti Vas poznajem, a Vama bi bolje bilo da odete kući da se malo istrijeznite’, i sigurnim, samouvjerenim korakom prošao pored mene.

Bio sam siguran (a opet nisam) da je to bio Jeremija, ali sam poslušao savjet te osobe i otišao kući i priželjkivao slijedeći susret. Nije se desio. Zadnji put sam ga samo vidio (negdje prije samog rata). Davno sam prekinuo sa svojom ‘jednom i jedinom’. U međuvremenu ih je bilo još, ali tad je samoća pritiskala svaki damar u mom mozgu, pa sam kupio nekakav slovenački porno časopis.

Nikada ne obraćam pažnju na lica (i druge dijelove tijela) muških likova u tim ‘foto-romanima’, ali kao da me grom ošinuo kad sam prepoznao lik koji tandrči tri koke – Jeremija!!! Bio sam siguran (a opet nisam) da je to on. Nisam mogao vjerovati da se preko soneta dolazi do porno časopisa. Povjerio sam se radovanu karadžiću, a on mi je rekao da mi je potrebna terapija. Nažalost, ‘terapija’ je uskoro počela…

pisao: Dario Džamonja

3 Replies to “Džamonja: Jeremija – Terapija”

  1. e svaka ti cast lafe, nedavno sam slucajno naletio na tvoje tekstove.. super su.. nastavi tako ;) veliki pozdrav

  2. Vjerovatno zato sto si tek nedavno “naletio” na njegove tekstove, ne znas da je njemu prije 10 godina poslan posljednji pozdrav

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *