Ovo je Bosna

Čovjek se koječega u životu može prisjetiti, samo ako se dobro zamisli i pročeprka po mirisima, okusima, bojama i osjećajima, ali malo je sjećanja koja su organizirana u datume. Zapravo, sasvim je malo dana kojih se još možemo sjetiti.

piše: Miljenko Jergović

Uspomene
Uspomene
Petoga aprila 1979. moja baka Olga Rejc slavila je sedamdeset četvrti rođendan. Bio je četvrtak, šesti dva razred Osnovne škole ‘Silvije Strahimir Kranjčević’ te je sedmice bio u jutarnjoj smjeni, nastava je počinjala u osam, dvočasom iz likovnog. Tog dana imali smo pet časova, a tokom velikog odmora saznali smo za tužnu vijest: popodnevna smjena imat će skraćene časove, zbog utakmice koja se igra navečer. Dotad smo mislili da smo imali sreće što ujutro idemo u školu i uživali smo u baksuzluku suparničkog, šestog jedan razreda. Bilo je to prvi put u našoj mejtaškoj povijesti da se školski časovi skrate zbog sportskoga događaja. Do tada su ih skratili, samo jednom, nekoliko mjeseci ranije, na dan žalosti zbog smrti Edvarda Kardelja. Kasnije će skraćivanja postati pravilo, kad god se nešto igra i kad god netko umre.

Likovno nam je predavao razrednik, Hrvoje Filipović. Tog smo jutra u tehnici tempere slikali sportsku temu. Djevojčice se u to vrijeme nisu zanimale za sport, kao ni žene općenito, tako da je većina njih slikala prizore iz umjetničkog klizanja. Mi smo slikali košarku. Pokušavao sam naslikati Mirzu Delibašića kako skače za loptom s nekim crncem. Nije to bio neki određen crnac, iako je mogao biti, recimo, Jelverton. Radilo se o tome što mi je bilo lakše zamutiti boju za crnca, nego za bijelca. Mučio sam se jer mi je Delibašić bio čas ružičast kao benkica ženske bebe, čas mi je bio bijel kao duh Casper i žut kao Dragan Vuković kada je dobio žuticu, pa se ispovraćao na prvom času, učiteljica ga poslala kući, a naši se roditelji prestravili da ćemo za četrdeset dana, koliko su rekli da traje inkubacija, svi dobiti žuticu. Očajan sam bio iz likovnog. Nakon dva sata mučenja i prefarbavanja Kinđeta, sve dok papir nije nabubrio od viška boje, dobio sam tri minus. Tog dana, kada su muški bili naročito inspirirani, a ženske su bile uredne kao i uvijek, to je bila najniža ocjena koju je netko dobio. Tako mi je unaprijed prisjela utakmica u Grenobleu.

Mogao bih dalje, čas po čas, opisivati šta smo tog dana radili u školi, od Nade Kalaitović, njezinih zlatnih naočala i trećeg časa matematike, Koste Anđića, četvrtog biologije, do Abdulaha Å ahmanovića i petog srpskohrvatskog. Znam i šta je dalje bilo, šta sam radio kada sam došao kući, kako mi je prošlo to popodne, prije trideset godina, na sedamdeset četvrti rođendan moje bake.

Čovjek se koječega u životu može prisjetiti, samo ako se dobro zamisli i pročeprka po mirisima, okusima, bojama i osjećajima, ali malo je sjećanja koja su organizirana u datume. Zapravo, sasvim je malo dana kojih se još možemo sjetiti. Uglavnom se sjećamo dana kad nam je netko drag umro, a sjećamo se, na primjer, i dana kada je umro drug Tito, bez obzira na to je li nam i danas drag ili smo se u međuvremenu predomislili. Ti su nam tužni dani u sjećanjem darovani. Od njih se, gledano unatrag, uglavnom i sastoje naši životi. Ostale dane smo pozaboravljali.

Sjećamo se i dana kada je počeo rat. Neki se sjećaju samo onoga kada je krenulo u Sarajevu, a drugi pamte i onaj jedan ljetni, kada su tenkovi krenuli na Sloveniju. I od takvih dana sačinjeni su naši prošli životi. Zapravo, najmalobrojniji su oni dani kojih se sjećamo cijelih, od jutra pa do lijeganja u krevet, a da su nam u pamćenju osvijetljeni i sačuvani zbog trenutka velike sreće. Takav je, za mnoge od nas koji danas živimo rasuti kao riža bačena za svatovima, bio peti april 1979, četvrtak, pred Dan oslobođenja Sarajeva. Da nije bilo te utakmice, bili bismo danas uskraćeni za jedan dan života, u kojem se, kao u kristalnom zrcalu, ogleda neki iščezli svijet. U trideset ljudskih godina puno toga umre i nestane, ali u naših je trideset nestalo gotovo sve. Zato se naši današnji životi toliko razlikuju od sjećanja na život prije trideset godina.

U Grenobleu nisam bio, ali su me vodili na nekoliko utakmica koje su se te sezone igrale u Sarajevu. Pamtim osjećaj kada, obično sredinom drugog poluvremena, u trenucima dok se lomi rezultat, svi u dvorani počinju skandirati: ‘Ovo je Bosna!’ Nogama udaraju ritam, tako da se tresu tribine, trese se zemlja pod njima i trese se cijeli svijet. Te su riječi 1979. značile nešto što je danas teško objasniti, ali što je, zapravo, suprotno od toga što one znače danas. Tada je to – ovo je Bosna! – bilo nešto veliko i jako, zato što je uključivalo sve, a nije isključivalo nikoga. Onaj tko je to vikao i udarao nogama nije mislio da na skandiranje ima više prava od bilo koga drugog. Nipošto to nije bilo idealno vrijeme, samo je riječ Bosna značila nešto drugo. Zato je ona tada postala prvak Europe.

Share

One Reply to “Ovo je Bosna”

  1. Tisuću mu štrukli pokojne bake Olge

    Miljenko ga zna ukakat kao malo ko. Tko. Onaj ko nije ovdje ne može ni razumjeti šta i koliko ljudima to znači.
    Ne mislim da je zlonamjeran, samo se blago rečeno odrodio…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *