Categories
Izdvojeno

Džamonja: Gola istina

Poslije toga se više nikad nisam skidao, otvarao vrata gologuz. Osim, ako ne računate ove tekstove koje čitate, gdje ne skidam gaće, nego ogoljujem dušu, pišem golu istinu u koju niko ni trunke ne vjeruje…

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Ivzet Smejić je bio moj najuredniji ‘cimer’, i što se tiče plaćanja struje, kirije, telefona. Ustvari, bio je jedini koji je te obaveze izvršavao uredno i na vrijeme. I ne samo to, nego je kuća blistala od čistoće: prozori, neoprani godinama, sjajili su kao kristal, frižider je uvijek bio pun ‘k'o šipak’, parket izglancan da se moglo ogledati u njemu, tepisi usisani svakog dana – baš ono što se kaže, ‘moglo se s poda jesti’.




Predstavio mi se u bifeu Zvono i tražio sobu; rekao je da studira arhitekturu, da je iz Sarajeva (njegovo ‘ć’ je to jasno potvrđivalo), da se nešto posvađao s roditeljima i da mu treba malo mira da završi svoj diplomski. Bio je lafčina, blistavih plavih očiju, s grivom plave kose i nosio je najbolju garderobu koja se u to doba mogla zamisliti: ‘leviske’, ‘brukserice’, ‘Convers’-patike, italijanske ‘šulje’ i ‘tole'… ali samo dva para čarapa?! Objasnio mi je da je to jedini način da uvijek ima čiste čarape, jer bi svako veče prao one što je nosio i ujutro oblačio čiste – to mi je izgledalo razumno i logično, ali kad sam ga jedan dan (ili noć) zatekao kako pere čarape, nešto mi je bilo šuhveli. Naime, skinuo je bijednu čarapu s noge, oprao je i objesio na štrik u kupatilu; tek onda bi skinuo drugu, oprao i nju i stavio pored.

Pitao sam ga: ‘Zar ti nije lakše da ih pereš zajedno?’

‘Hoću uvijek da znam koja je lijeva, a koja desna’, baš kao da se radi o cipelama.

‘A, što to?’

‘Znaš, čarape se naviknu na određenu nogu – i obratno.’

Nije to bio razlog što sam mu dao ‘crveni karton’, nego njegova nevjerovatna sposobnost, talenat ili već ne znam kako bih to nazvao, da me izludi svojim pričama… Sjedili bismo, gledali televiziju (za koju je on, uzgred budi rečeno, platio popravak), pijuckali ‘vlahov’, a on bi, na primjer, počeo priču o svom služenju vojske u Paraćinu, ja bih morao otići u WC, a kad bih se vratio, on bi nastavio: ‘I, kao što sam ti rekao, te godine, na ljetovanju u Zaostrogu…’ Bio bih potpuno sjeban! Pročitao sam gomilu romana ‘toka svijesti’ i pomalo razumijevao šta ti drkaroši hoće da kažu, ali ovo je već bilo van moje pameti. Nastojao sam da pratim priču o Zaostrogu, ali dok bih se samo nagnuo da dohvatim cigarete ili da ispraznim pepeljaru, to se mijenjalo u priču o njegovoj prvoj ljubavi, profesorici likovnog ili nešto slično…

Skužio sam da njega uopšte i ne interesuje sluša li ga neko ili ne, ali njegov spori, uspavljujući ritam besmislene priče dovodio me do bijesa, pa je bilo trenutaka kad bih mu najradije natrpao peškir u usta i ugušio ga. Zato sam mu jedan dan rekao da se pakuje. Kao razlog sam naveo da se ženim, a on mi je zaželio sreću i od tada ga više nikad nisam vidio. (Raspitivao sam se kasnije u gradu o njemu, a ljudi mi rekoše da je Ivzet Smejić kao nekakav pseudonim – gdje izabra tako opskuran?! – da je samo prošao pored Arhitekture, da nema roditelja, nego samo brata u Švicarskoj, koji je nekakav ‘hadžija’ i šalje mu lovu… da je vjerovatno otišao kod njega.)




Jedan period sam bio sam. Ako ne računam ona povremena ‘povlačenja’ iz Sloge. Na jedno od njih me je podsjetio moj jaran Samir Busovača: kao jedne noći došli su on i Gane (o kojem će biti još priče) na moja vrata – dva li, tri li je ujutro, a ja, skinut s ženske, da otjeram neželjene goste, otvorih vrata go-golcat. Vidio sam da im je bilo neprijatno i pošli su niz stepenice, ali tad sam skužio da svaki od njih nosi po flašu votke u rukama, pa sam ih odmah pozvao nazad, a ‘dami’ rekao da se obuče. (Što ona nije poslušala, nego se samo zagrnula čaršafom, jer je i njoj, valjda, kao i meni, bilo više stalo do votke nego mojih ‘ljubavnih usluga’.)

Drugu priliku da pokažem svoje egzibicionističke izopačenosti imao sam tek malo kasnije, kad sam se zaljubio u svoju dragu curu, vodio ljubav s njom, a na vrata mi je opet pokucao (ili zazvonio) neko. U istom maniru, kao i prošli put, otvorio sam vrata, ali sad sa namjerom da nikog ne puštam, pa makar da vuče šleper votke… Na vratima je bila majka moje prijateljice (kasnije ću saznati, kuma roditelja moje cure), inače pukovnik po činu, koja je, ne obazirući se na moju ‘sramotinju’ umarširala u sobu, izdala naređenja za oblačenje, a moja cura ih je odbila, ne kao prošli put radi votke, nego zato što me je voljela. Četiri (ne)sretne godine smo proveli zajedno.

Kad sam izdisao na bolesničkoj postelji, ona je bila ta koja me je držala za ruku, a taj dodir je bio mnogo djelotvorniji od bilo koje infuzije koju su mi davali. (Volio bih da je sad ovdje, da osjetim taj isti, baršunasti dlan, toplu ruku na mom vrelom čelu, da hodamo ruku pod ruku Titovom, kad su svi zvučnici upaljeni – nekakav je besmisleni izbor nekog za nešto – a ona me pita: ‘Daco, šta je ovo?’ Ja sliježem ramenima i kažem: ‘Pojma nemam. Mora biti da je Tito opet umro.’ Ona odmahuje svojom ručicom: ‘Ma, ne vjerujem’, a onda praska u onaj svoj smijeh shvativši kakvu je glupost rekla.)

Poslije toga se više nikad nisam skidao, otvarao vrata gologuz. Osim, ako ne računate ove tekstove koje čitate, gdje ne skidam gaće, nego ogoljujem dušu, pišem golu istinu u koju niko ni trunke ne vjeruje – kad napišem laž, kad potpuno izmislim priču, nevjerovatnu kao onu o mjerenju kurca s Jordanom, svi bi u detalje: boju, veličinu, oblik… a sve što sam vidio od Jordana, ne računajući televiziju, bio je njegov bijeli ‘kadilak’. Pa se ponekad pitam u šta li ljudi više vjeruju: u besprizornu laž ili golu istinu?

pisao: Dario Džamonja

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *