Džamonja: Reket

Dario Džamonja
Dario Džamonja

Četrdeset je stepeni u hladu ali u mojoj kući hlada ni za lijeka: kako sunce izroni, pa sve do potonuća, kroz prozore bez roletni i zavjesa nemilosrdno me progoni – jedino mjesto gdje mogu bar malo odahnuti je hala a, priznaćete, u klozetu, osim par stvari, nema baš puno toga da se radi. Uprkos tome, natjeran imbecilnim TV-programom i jednom dozlaboga dosadnom knjigom Vladimira Nabokova (Čarobnjak, koja će poslužiti kao ideja za njegov izvrsni roman Lolita), sa mazohističkim zadovoljstvom se hvatam spremanja stana: suđe, kada, WC-šolja, frižider (izvana i iznutra), šporet (na čijim skorenim platama ima više hrane nego u frižideru); perem gaće, čarape, košulje, farmerke (sve na ruke) i, ni sam sebi ne mogu vjerovati, otirač za cipele…

U goloj sam vodi, a kako mi je zaliha pive pri kraju, silazim u nešto što se prije zvalo “granap”, a sada “market” i, najednom, promijenivši mišljenje, umjesto pive uzimam čašu votke. Uski prolaz između polica je zauzela neka grdosija od čovjeka u teniskoj majici i šorcu, s reketom ispod ruke; naguzio se i prebire po sokovima.

“Hej šofer – ima izać”, kažem, a on se beskrajno dugo odmotava, gleda u mene odozgo: “Daco!!!”

“Štanga!!!” Zadnji put sam ga vidio u ratu, 1993. Sjećam se da je bila zima i da sam na štakama šepesao niz zaleđenu ulicu, a iza leđa mi je brundao “harli” (možeš ga poznati po zvuku), a ja sam se malo sklonio u stranu i rekao: “Prolazi, pederu.”

Bio je to Zlatko Štanga, o čijoj su se hrabrosti već isprele legende.

“Ajde. Sjedaj.”

“Bi’, kad bi mogao.”

Sišao je i pomogao mi da se popnem. Ma, šta pomogao! Podigao me je kao malo dijete i posadio na sic. (Što i nije bilo teško, jer sam imao četrdeset i osam kila sa štakama.) Otišli smo u kafanu koju je sad držao “u zakup”, kako reče, a kome li je plaćao taj zakup, to samo bog zna. Poslije skoro godinu dana, poslije svih bućkuriša od riže i rozina, prvi put sam pio pravo piće. Za sto je prišao jedan od njegovih “pulena” i, izvadivši dvije flaše Smirnoff votke iz plastične kese, pitao: “Treba li ti, Zlatko?” (Štanga je bilo rezervisano samo za raju.) On je odmahnuo glavom, a ja sam pitao: “Pošto su?”

On je bacio brz pogled na Štangu, pa je, snebivajući se, rekao: “Je li puno sto maraka?”

“Daj da vidim kakvo ti je to sranje.”

K'o džoja sam pažljivo razgledao etiketu i na kraju rekao: “Evo ti deset. Za obadvije.”

Sav je bio smušen, a ja sam nastavio: “Jesi li ti pismen, čovječe?

Vidiš li šta ovdje piše: MADE IN USA- napravljeno u Americi! Jesi li ti ikad čuo za ruski viski?”

Opet je bacio brz pogled na Štangu, pa rekao: “Jebaji ga. Daj šta daš.”

* * *

Sad smo sjedili kod mene i pretresali školske uspomene.

“Sjećaš li se kako su samo nas dvojicu u cijeloj školi, na sistematskom, oslobodili fiskulture?”

Kako se ne bih sjećao?! Biti oslobođen fiskulture bilo je gore od smrtne kazne – sva raja su nas gledala sa pomiješanim prezirom i sažaljenjem. “Presuda” je imala objašnjenje “pothranjenost”. (Štanga je tako dobio nadimak, jer je bio visok.)

“A, sjećaš li se ti da si ti bio jedini čovjek u istoriji našeg školstva koji je oslobođen “muzičkog”?”

(Zvuci koje je Štanga ispuštao pri pjevanju mlade partizanke što je pušku nosila bili su bolni za svačije uši, a pogotovo za našu nastavnicu Milu Rakanović, pa ga je “oslobodila” tog predmeta.)

“Što jest – jest. To je bilo za dobrobit čovječanstva, ali onu fiskulturu nikako nisam mogao preboljeti – pogotovo ono “pothranjenost”…

Lice mu se smračilo: “Nisam ti to nikad pričao: jednom se moj stari vratio kući pijan – ćuj ba mene “jednom” – bio je pjan svaki dan; počeo je marisati majku; ja sam poletio na njega, a on me je samo odgurnuo rukom i rekao: Ti pošo na mene? Šugo mala, nisi ni za fiskulture! Plakao sam: ti si kriv, pička li ti materina, sve pare propiješ – ne ostane ništa za hranu! Tad sam dobio najveći degenek u životu.”

Strusili smo po votku, a ja sam ga pitao: “Kako ti je majka?” “Hvala Bogu, dobro je.” Kucnuo je o sto.

“A, stari?”

Leden smiješak mu je prešao preko lica: “Pao je sa krova šupe. Slomio je vrat.”

Nisam dalje pitao.

Omara je kao malo ohanula, pa sam ga pitao: “A, tenis? Kad ti je tenis?”

“Ja to samo zato što je to sada “kul”. Zbog koka, znaš?”

Spucali smo flašu votke i preostale pive i on je otišao i zaboravio reket.

* * *

Sutradan me komšija pitao: “Ti poznaješ Zlatka?”

Slegnuo sam ramenima: “Išli smo zajedno u školu”.

“Znaš li da on ima najveći ‘reket’ u gradu?”

“Pojma nemam”, rekao sam, mada sam znao da je to istina, ali me živo bolio kurac zbog toga.

* * *

Dok kroz Štangin reket cijedim špagete, iz glave mi ne izlazi kako je, gledajući slike moje djece, uzdahnuo: “Ti sve imaš, a ja ništa”.

pričao: Dario Džamonja

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Jedan odgovor na “Džamonja: Reket”

  1. jel stanga=ismet celo
    znam da je razlika 11 godina medju njima ali….

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *