Karim Zaimović, dječak i strip

Bio je blage naravi, nezlobivi introvert, bez onih bujnih i bučnih mentalitetnih manifestacija, načitan i vrlo striktnoga čitateljskog ukusa. Nije ga se moglo nagovoriti na nešto što ne želi

Karim Zaimović
Karim Zaimović

Karim Zaimović danas bi imao četrdeset godina. Prije nekoliko tjedana umro mu je otac, klasik bosanskoga slikarstva, Mehmed. Malo prije toga, izašlo mu je prvo hrvatsko izdanje knjige priča ‘Tajna džema od malina’, u pomalo bizarnoj nakladi Matice hrvatske iz Bizovca, ali iza koje stoji strip entuzijast Vjekoslav Đaniš. Iako je u Hrvatskoj objavljena petnaestak godina prekasno, ‘Tajna džema od malina’ mogla bi biti i zapažena od ovdašnjega zvaničnog čitateljstva, da ne kažem kritike. I izlazak knjige i očeva smrt očekivani su događaji u životu jednoga četrdesetogodišnjaka, pisca i zainteresiranog opservatora kulturnih i društvenih zbivanja. Ali Karim Zaimović je već šesnaest godina mrtav.

Za kulturno i književno Sarajevo, rat je uokviren s dvije smrti. Započeo je smrću Milana Milišića, čija je knjiga ‘Volile su me dvije sestre skupa’ objavljena u sarajevskoj Svjetlosti, pretposljednje mirnodopske sezone. Oko njegova stradanja u jezi i strahu okupili su se njegovi sarajevski pjesnički prijatelji, pa su se sjetili i toga da je Milišić po majci Sarajlija, i da mu u gradu živi blizak rod.

Rat je završen smrću Karima Zaimovića. Bio je već kolovoz 1995, znalo se da je već gotovo, granate su nekako prorijedile, i samo se čekalo, kao u onoj pjesmi Grigora Viteza, da dođe onaj koji će pronijeti vijest o miru. Geler koji ga je ubio, kažu, nije bio veći od zrna riže. Imao je dvadeset četiri godine, a njegova je smrt doista potresla ono Sarajevo. Nije to bila nekakva metafora, nije Karim bio simbol, nego je bio stvaran i živ, pritom još skoro dijete, jer je način njegova pojavljivanja na kulturnoj mapi Sarajeva bio neobičan, preran, dječji.




Prve tekstove o stripu objavio je u časopisu za kulturu i društvena pitanja Lica. Bilo je to 1984. godine. Propisao je ozbiljno, oslobođen klinačkih i pubertetskih egzaltacija, odmah kao da i nema namjeru baviti se u životu ičim drugim osim stripom. Nakon prvoga, uslijedili su u urednome mjesečnom, pa tjednom ritmu i drugi tekstovi, u nizu koji će biti prorijeđen samo za vrijeme služenja vojnoga roka u JNA, i trajat će sve do kraja, do gelera ne većega od zrna riže. Prije punoljetstva već je bio najvažniji autoritet za strip u Bosni i Hercegovini, a tekstove su mu naručivale praktično sve važne bosanske novine. Pritom, valja i to znati, kada je riječ o stripu, Sarajevo tada ni po čemu nije bilo inferiorno Beogradu, Novom Sadu ili Zagrebu, štoviše, najvažniji strip izdavač u zemlji, i najveći europski strip menadžer, Ervin Rustemagić radio je u Sarajevu.

Po završetku gimnazije, upisao je Likovnu akademiju, ali se munjevito, već nakon prvog semestra, predomislio, premda je od oca naslijedio talent za likovno izražavanje. Ta akademija, međutim, nije imala nikakve veze sa stripovima. Tako je upisao komparativnu književnost. Bio je blage naravi, nezlobivi introvert, bez onih bujnih i bučnih mentalitetnih manifestacija, načitan i vrlo striktnoga čitateljskog ukusa. Nije ga se moglo nagovoriti na nešto što ne želi. Općenito, na puno više toga je on mene nagovorio, nego ja njega, što je neobično, s obzirom na razliku u godinama.

Počeli smo se intenzivno družiti u ljeto 1990. U generacijskom smislu bio je to neobičan spoj: imao sam dvadeset četiri, a on devetnaest. U toj dobi, pogotovo u ona vremena, golemih je tih pet godina. Njega politika nije zanimala, bio je savršeno otporan i na predratnu psihozu, a nezainteresiran je bio i za nogomet, za sport općenito. Razgovarali smo o književnosti, o muzici, o filmu i o stripovima. On je slušao džez, i nešto malo novog vala, koji je obilježio našu, stariju generaciju. Živio je s roditeljima i mlađom sestrom, ali je u bakinom stanu imao svoju sobu. Ispod visokoga, austrougarskog stropa, sve do poda, spuštala se polica s uredno složenim strip albumima, koje je naručivao iz Belgije, Francuske, Italije. Kada ga danas, kao četrdesetogodišnjaka, pokušavam zamisliti, vidim ga ispred tog zida od stripova. Ne mogu da zamislim kako bi Karim stario. Otkako sam ga znao, čini mi se da je izgledao isto.

U ljeto 1995. ja sam već drugu godinu bio u Zagrebu, i još uvijek sam se, fatalno neodlučan, premišljao da li da nastavim prema Kanadi, ili da se, možda, vratim u Sarajevo. Jednoga dana me je nazvao i rekao da dolazi na kraći odmor, pa bi htio da se vidimo. Našli smo se u kasnu večer, u Klubu filmskih radnika, na Britancu.

Zatim se stvorilo i neko šire društvo, razgovaralo se o koječemu, ali ne i o ratu. Bio je to jedan od onih trenutaka u životu, kada se, tko zna zašto, okolnosti tako udese i rasporede, atmosfera se zgusne kao u pjesmama Adama Zagajewskog, da ih čovjek zauvijek pamti kao važne, pa mu se, malne, učini da je zbog takvih večeri i živio, premda se, zapravo, nije dogodilo ništa. Zatim smo se, sutra i prekosutra, nalazili u BP Clubu, a onda se Karim vratio u Sarajevo. Sljedeći put njegovo ime bit će spomenuto kada mi Ivan javi da je poginuo.

Dvije i pol godine ranije, sjedili smo u kaputima, u njegovoj sobi sa stripovima i smišljali priloge za humoristički dodatak ratnih BH Dana. Ja se nešto nikada nisam isticao smislom za humor, a ni njemu nisu bili dragi geg-stripovi, niti karikaturalni crtež. Mučili smo se, dakle, ali iz te je muke nastala barem jedna dobra priča, koju pamtim do danas. Ideja je, izvorno, bila moja, a Karim ju je razrađivao. Ovako je, po prilici tekla: odlučna da pomogne herojskome narodu Bosne i Hercegovine u otporu četničkoj agresiji, Saudijska Arabija donirala nam je garnituru gumenih minareta. Kada granata ili raketa pogode takav minaret, on se samo savije, a zatim se ponovo uspravi…




Smišljali smo to i pisali dok su po Bosni (više ne samo od srpske, nego i od hrvatske ruke) padali minareti. Minirali su ih, rušili, pucali po njima, a onih tristotinjak minareta, koliko ih je, navodno, bilo u Sarajevu, svakodnevno su gađani, kao na sportskoj streljani, onako iz zabave i dosade, ili pomalo i zato što su ‘međunarodna zajednica’ i Unprofor bili savršeno ravnodušni prema uništavanju jednoga svijeta i njegovih bogomolja. Izmislili smo, dakle, priču o gumenim minaretima, i ona je stvarno bila smiješna, i u nekom višem smislu tačna. Ali je i u njoj bilo nečega stripovskog. S Karimom je čovjek mogao tako lijepo razgovarati o književnosti, i tako lijepo fabulirati, jer je on, vrlo suptilno, vladao različitim pripovjednim svjetovima i razinama stilizacije. Fino smo mogli pričati o Faulkneru ili Danilu Kišu, a odmah zatim, u nastavku rečenice, refabulirati ih u žanr stripa. Nikada više nisam našao nekoga s kime bih tako razgovarao. A nisam više uređivao, niti ispisivao humorističke podlistke.

‘Tajna džema od malina’ dobra je i snažna knjiga priča, napisanih u izričitom konceptualnom ključu. Oni koji su o njoj okolo pisali, a bilo je među takvima i dobrih čitatelja i vrsnih pisaca na temu pročitanoga, često su joj pripisivali fantastiku i svojevrsni, pomalo zagonetni infantilizam. Naime, autorska poza u ‘Tajni džema od malina’ povremeno djeluje kao da se Danil Harms zatekao u holivudskom supermarketu, gdje je sasvim podjetinjio i odlučio postati epski pripovjedač. Neke čitatelje Karim Zaimović i danas bi mogao oduševiti originalnošću i svježinom – doista, tako nitko u našim književnostima nije pisao – drugi bi se, iz manje više istih razloga, mogli osjetiti iziritirani, dok bi treći važno zaključili, i ne bi previše ni pogriješili, kako je ‘Tajna džema od malina’ samo priprema za nešto drugo, stilska vježba, pomoću koje pisac vješto maskira i skriva svoje pravo lice, čuvajući ga za nešto veliko i važno, nešto buduće.

‘Tajnu džema od malina’ Karim je započeo pisati kao niz scenarija za stripove i filmove. Činio je to od zabave, bez ozbiljnih literarnih ambicija, ali ga je otprve rezultat prevario. Rekao sam mu to, nakon što mi je pokazao prvu priču. Bilo mu je drago, no nije ostao impresioniran. Nastavio je da se zabavlja. Stripovi nisu stizali u opkoljeni grad, nisu radila kina, nije bilo struje, ni vode, i čim se smrkne, čovjek ne bi imao šta da radi nego da mašta. Eto, to je sva ‘Tajna džema od malina’, jedne od najvažnijih sarajevskih knjiga, uopće.

Bio je od one nekolicine prijatelja od kojih sam toliko dobio, i kojima sam toliko ostavio, da mi novi prijatelji, ama ni poznanici, danas ne trebaju. Toliko ih je mrtvih, da nemam vremena ni volje za upoznavanje sa živima.

piše: Miljenko Jergović, 2011

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *