Pionirska dolina

Tek kada odrastemo, počet ćemo, najprije druge, a onda i sebe, optuživati jer nam se želje ne ispunjavaju.

Pionirska dolina Sarajevo
Pionirska dolina Sarajevo

Divovska gljiva crvenog klobuka posuta bijelim pjegama, mala željeznica čijom je lokomotivom upravljao prosijedi brko, natkrivena pista s automobilima koji se sudaraju, kiosk sa šarenim bombonama, stotinjak ptica i zečeva, kavez s majmunima, lavica i lav, vukovi, deve, jedan medvjed, dva američka bizona, zebra, lama, nekoliko divokoza, puma i magarac. To je početkom sedamdesetih bila Pionirska dolina, jedini zoološki vrt u Bosni i Hercegovini, puno manji i siromašniji od zagrebačkog ili beogradskog, ali nama važan jer smo tu vidjeli prve prave divlje životinje. A životinje su tih godina bile u modi među djecom. Svi su imali album sa samoljepljivim sličicama Flora i fauna, preko kojeg smo se upoznavali s pojavama kakve su tapir, gnu – indijsko goveče, mrmot, oposum, emu, kivi i bodljikavo prase. Tapir i gnu ušli su upravo preko Flore i faune u svakodnevnu komunikaciju, kao smiješni pojmovi i besmislene životinje, koje možda i ne postoje, a ako postoje, to nije ni važno, jer o njima govorimo isključivo kroz zvučanje njihovih imena. Da su se normalnije zvali, možda bismo o tapiru i gnuu i porazmislili, ali ovako su bili osuđeni na podsmijeh, kao stanovnici nekih dalekih, malih i nesretnih zemalja kojima se smije cijeli Svijet, jer se tako smiješno zovu, pa onda nije ni važno kad ih njihovi moćni i zli neprijatelji, stanovnici zemalja čija imena nisu smiješna, svakodnevno ubijaju, a njihove žene i djecu zatvaraju u koncentracione logore. Bog ih je obilježio imenima i uskratio ih za svirepo umijeće života.




Najrjeđa sličica u albumu Flora i fauna bio je ponornik. Ta ptica nalikovala je, barem na fotografiji, običnom galebu, a trebalo je kupiti stotine i stotine paketića sa sličicama, pa da se, ako baš imaš sreće, dođe do ponornika. O njemu se govorilo s poštovanjem, kao o nedosegnutom cilju kojem čovjek stremi, a ne usuđuje se ni nadati da bi do njega ikad mogao doći. Djetinjstvo je bilo doba kada smo imali poštovanja prema visini svojih stremljenja. Svaki pravi cilj bio je dalek, a svaka je nada skrušeno lebdjela pod njim. Tek kada odrastemo, počet ćemo, najprije druge, a onda i sebe, optuživati jer nam se želje ne ispunjavaju. Upravo zato nijedna ispunjena želja i nijedan osvojeni vrh neće se moći mjeriti s uzbuđenjem i potpunom emotivnom i duhovnom ispunjenošću rijetkih sretnika koji su kao djeca dobili sličicu ponornika.

Životinje u Pionirskoj dolini izgledale su puno jadnije i običnije od njihove subraće sa sličica. Lavovi su prazno gledali kroz nas. Krzna su im bila kao šugave sirotinjske deke Vuteksa iz Vukovara, a s njihovih velikih šapa visile su blatnjave gvalje, kao u podromanijskih krava koje je ljutiti domaćin jedne hladne jeseni istjerao na pašu.

Medvjed je i u po ljeta djelovao pospano, čimpanza je imala mrenu na oba oka, a deve su više izgledale kao karikature deva, jer su im one grbe bile nekako nakrivo nasađene, kao da ih čuvari svakoga jutra lijepe cijanofiksom, čisto da bi djeca znala da deve, čak i kad su sarajevske, moraju imati grbu.




Do Pionirske doline vozio je autobus, a pričalo se da će tu negdje iznad uskoro graditi porodilište. U krugu zoološkog vrta bio je i Mađarski restoran, tih godina jedini strani restoran u gradu. Tu se dolazilo na ljutu hranu, svirao je ciganski orkestar, a konobari su bili u mađarskim narodnim nošnjama. Ali nakon samo nekoliko sezona restoran je propao, valjda su Mađari otišli, pa je nakon proljetnog renoviranja iznikla jedna sasvim obična kafana, koju smo, međutim, za sva vremena zvali Mađarskim restoranom. Tada se na Obali već bio otvorio Kineski restoran, pa je i on propao i opet je nastala obična kafana, koju smo i dalje zvali Kineskim restoranom. Sve dok nekoliko godina pred rat prekoputa Kina Sutjeska nije otvoren novi Kineski restoran, nakon čega je stari polako počeo gubiti svoje ime. Ali Mađarskog restorana, nakon tih ranih sedamdesetih, Sarajevo više nije vidjelo.

Tada, dok su te kao petogodišnjeg dječaka vodili u Pionirsku dolinu, mučilo te jedno pitanje: Plaćaju li ulaznice za Pionirsku dolinu i ljudi koji idu u Mađarski restoran, a ako ih ne plaćaju, kako oni na ulazu mogu biti sigurni da ti ljudi neće barem malo škicnuti kaveze sa životinjama? Uvijek bi to pitanje zadržao do sebe, pa zato do danas nisi dobio odgovor na njega.

piše: Miljenko Jergović

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *