Džamonja: Sara, Mara, Dara iz Drvara

…spusti, bolan, Daco, šibice – to je, valjda, jedina korisna stvar, koju si u životu naučio: jebo te Kafka, Dostojevski, Gogolj, Mopasan: sve su to bili veliki gubitnici u životu, papci, koji su prošli ‘bulevarom’ života, naletili na Šuneta, Očenaša, Činiju ili Fuku… zaigrali na, opet, krivu kutiju šibica…

Dario Džamonja
Dario Džamonja
pričao: Dario Džamonja

Davno je rečeno: što kokuz može zamisliti – to ni lokomotiva ne može povući!

Tako i ja: vraćam se u gluho doba noći s posla u fabrici, ujutro mi valja na ‘honorarni’ posao u cvjećarnici, gdje, nećete mi vjerovati, imam jako odgovornu dužnost da skidam bodlje s ruža. Nije kakva lova, ali, zato, imam džabe ‘hanzaplast’ i pravo da psujem do mile volje kad god se ubodem i mogu da pušim, jer radim napolju.

Bliži se ‘Valentine day’, pa ruža k'o govana, a ja, s osmijehom poluidiota, primam pohvalu od gazdarice: ‘Good job, dario (namjerno sam napisao svoje ime malim slovom, jer, izrečeno je u takvom tonu, s toliko ’emocije’ i poštovanja, da se, zaista, osjećam kao ‘d’), a ja kontam kako bih se obogatio u Americi: spusti, bolan, Daco, šibice – to je, valjda, jedina korisna stvar, koju si u životu naučio: jebo te Kafka, Dostojevski, Gogolj, Mopasan: sve su to bili veliki gubitnici u životu, papci, koji su prošli ‘bulevarom’ života, naletili na Šuneta, Očenaša, Činiju ili Fuku… zaigrali na, opet, krivu kutiju šibica…

…znam da ne mogu na engleskom da prosipam priču: ‘Sara, Mara, Dara iz Drvara, traže malog Janka. Gdje je mali Janko? Ne znate, po pet hiljada, ni vi gospodine papane, a ni mi, a ni vi…’, ali smisliće se nešto…

…problem je i s folerom; e, da mi je Ljupko… najbolji foler na svijetu; uvijek upicanjen u odijelo, sa svilenim šalom oko vrata; u džepu je vazda nosio jabuku, pa kad bi primijetio da se papak pali, upitao bi: ‘Oprostite, imate li možda nož da ogulim jabuku?’ Papak bi vadio nož (obično visočki ‘šarenac’), a Ljupko bi onda rekao Očenašu: ‘Upri sad, Oko.’
(Uh, jebote, ubodoh se!)

Eh, koja su to bila vremena: sva raja iz razreda je imala svoje idole – Musemića ili Hasanagića, Vjeću Tolja ili Nikolu Plećaša, a moji ‘bogovi’ su bili šibicari. Iako sam samo čuvao ‘stražu’ i nisam bio u ‘punom talu’, opet sam znao za dan ‘zaraditi’ mjesečnu platu svog oca.

Jednom mi je stari pretrkaljao džepove i našao gutu para; pitao me je odakle mi, a ja sam rekao da sam razredni blagajnik, da skupljam pare za ekskurziju; stari je otišao u školu da provjeri, gdje su mu rekli da nisu baš toliko mahniti da meni povjere lovu. Ja sam uporno nijekao da sam kockao (što je bila njegova pretpostavka), pa je stari strpao pare u džep i, valjda, izveo neku kuravu na večeru u ‘Evropu’.

A, i kockalo se. Poslije teškog radnog dana na Bulevaru, obično se išlo u Kovačiće, kod Vite, u ‘Dva ferala’ i pucao se remi. Šibicari, iako prevejani lopovi, za mene, ‘fisovsku’ raju, bili su pravi mačići u remiju – uzimao sam ih k'o lopatom, a oni su bili ponosi na mene, jer sam jedini ja u cijelom krugu bio koji je dogurao do gimnazije. Ibretili su se nad mojom ‘đačkom knjižicom’ – naročito peticom iz engleskog i esha.
Kad sam objavio prve pjesme u ‘Spektru’ priredili su mi pravi dernek. Trajalo je to jednu godinu i po, a onda se spremila velika ‘furija’ i u ‘procesu stoljeća’, svi sarajevski šibicari su bili amurirani.

Najdužu kaznu je dobio jadni Fuko, jer je, kao i uvijek, bio kokuz, pa si nije mogao platiti advokata. (Pričao je kasnije Fuko: ‘Gledam ja onog svog advokata po službenoj dužnosti, a on piše li nešto, piše… Nagnem se ja da mu zavirim preko ramena, a on crta crnog gavrana u teci… E, jebi ga, moj Fuko, pomislim.’)

Pratio sam suđenje do onoga dana kad me je (‘onu malu iz prvog reda’ – nosio sam tad dugu kosu) sudinica istjerala iz sudnice. Tako se sve raspišalo, a ja sam sebi našao druge idole i uzore, drugačiju vrstu bitangi – sarajevske književnike…
(Uh, opet se ubodoh na trn.)

* * *

Najveći mi je problem bio naći kutije šibica, jer ih u Americi nema – svi pale ‘zippoima’, ‘BIC-ima’ ili onim reklamnim govnima na presavijanje; ipak nađem ‘safety matches’ u specijalizovanoj radnji za duhan, kupim čokoladu ‘Milka’ (radi uroka, jer mi je Fuko jednom davno rekao da se od njenog staniola prave najbolje kuglice). Čokoladu da dam kćerci, i napravim dvije kuglice: pošto nemam folera, ne mogu računati da vrtim ‘prostaka’ (kad ih samo jednom zamiješaš, mazneš je ispod srednje i turiš drugu), što je navlakuša, pa moram odmah ići na ‘duplog papka’ (staviš kuglice pod dvije kutije, pokažeš jednu, odmah je mazneš, a onu kutiju pod kojom je druga uopšte i ne diraš), ali to se može odigrati samo jednom-dva-put, za veliku lovu.

Trenirao sam malo kod kuće, a onda otišao u ‘Red Room’, birtiju s poker-mašinama, da sačekam vrijeme pred fajront kad su svi već pripiti ili k'o zemlje, a petak je naveče – dan isplate.

Spustim ih na pod, zavrtim nekoliko ‘šupljih’ da navučem frajere, a onda odigram pravo – po pedeset dolara. Od straha hoću li (nedajbože) zijaniti ili će me prebiti i ne vidim da su mi u ‘publici’ dva drota… Jedan od njih se saginje i stavlja pet desetica na praznu, okreće je – Ma! Provjerava dragu – prazna. Treću, koju nisam ni pipnuo – kuglica. Smije se i kaže: ‘Alal ti kurac’, a meni spada kamen sa srca. Zovem piće šanku, a drotovi, pošto su na dužnosti, mogu ‘samo pivo’.

Dva sata je ujutro, fajront je, a u Americi nema ‘još samo po jednu’, idem kući; ruke, u kojim držim dvadeset i osam dolara, što mi je ostalo od dobitka, leže mi na krilu kao mrtve ribe i nikoga, nikoga da mi pretrkelja džepove…

Kćerkina mama škrguće zubima u snu, a na stolu nalazim dvije kockice čokolade i Vesninu poruku: ‘Uzmi griz, tata Daco.’

Dovoljno da ne uradim nešto poslije čega se više neću moći ni kajati.

Koliko vam se sviđa ova objava?

Kliknite na srce da ocijenite!

Prosječna ocjena / 5. Do sada ocjenjeno:

Objava nema ocijena! Budite joj prvi :)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *