Categories
Sarajevske novosti

Džamonja: Mrtav čovjek

Išao sam tad u prvi razred gimnazije i imao problema sa hemijom, a Biban, stariji, pametniji, davao mi je instrukcije… Završio sam na popravnom.

Dario Džamonja
Dario Džamonja
pričao: Dario Džamonja

U neviđenoj antipušačkoj kampanji, koja se provodi u Americi, najnovija “naučna” istraživanja su utvrdila da svaka ispušena cigareta smanjuje život za punih sedam minuta!

Po toj računici, ja sam mrtav već tridesetak godina, ali niko još nije imao hrabrosti da mi to kaže.

Potpuno je suprotan slučaj sa mojim prijateljem Dubravkom Bibanovićem: on, naime, već trideset i pet godina tvrdi da je mrtav i svi (naročito koke) mu vjeruju.

Nema bolesti od koje on nije umro: tahikardija, jastog, tuberkuloza, tumor na svakom dijelu tijela, ciroza, angina pektoris, leukemija i srodne joj bolesti – po mom sjećanju još samo nije imao AIDS, ali i to samo iz razloga što mu to ne bi bilo profitabilno.

Ali, dužan sam objašnjenje, pa da krenem iz početka.

Upoznali smo se neke nedavne 1969. godine, kod mog komšije Brace Stanarevića.

Nažalost, o Braci, moram da pišem samo u prošlom vremenu: bio je jak skijaš, atleta (mogao je preskočiti “fiću”), u njegovoj vikendici, na Jahorini, završio sam svoju prvu knjigu, i bio je raja… (Poginuo je prije par nedjelja u Beogradu, ne od “tomahawk” rakete, nego ga je, dok je vozio bicikl, pregazio “neidentifikovani vozač”.)

U modi su bili Čik i Adam i Eva, i ja sam, bez zazora, trenirao desnicu ruku, sanjao o onome što mora jednom da se desi, a blage veze nisam imao da kad mi se “to” desi, da će me “to” pratiti do kraja života…

Braca se vratio iz Pariza i donio ploče Adamoa (“Tombe le neige – oprostite mi na mom francuskom) i Aphroditas Child – Rain and Tears – za engleski sam siguran.

Kao najmlađi, ja sam bio zadužen da ih, na neponovljivom Suprahon gramofonu vrtim i opet i opet, dok su Čedo, Hamica, Čupo, Ogi, Sejo igrali remija ili preferansa…

Velika mi je čast bila, kad neko ode u halu, da uzmem njegovu “ruku”, a pogotovo ako bih se u međuvremenu ohandao…

Ulazio sam u svijet “odraslih”, ne shvatajući da ću mnogo godina poslije toga zaželjeli da se vratim tamo gdje sam nekad bio, da budem ono što sam bio – nevin i radoznao.

U drugoj sobi, gdje smo zajednički slikali mural na zidu, prenesen sa korica jedne Jesenjinove knjige, na jogi madracu, u ćošku – umirao je Biban!

Ja sam, između ostalog, bio zadužen da mu donosim flaše “Skender-bega”, a on je pucao svoje predsmrtne metke – nije bilo cure koja je mogla odoljeti tom izazovu da se tuca sa umirućim čovjekom.

Išao sam tad u prvi razred gimnazije i imao problema sa hemijom, a Biban, stariji, pametniji, davao mi je instrukcije… Završio sam na popravnom.

Braca je izgubio stan, pa se jedno (nažalost kratko) vrijeme nisam viđao s Bibanom.

Nakon par godina – još uvijek je bio mrtav – i vodao najbolju koku u gradu (a ona mi je rekla kako ga je upoznala: “Priđe mi jedan neobrijani kreten, masne kose, u prljavoj ‘vijetnamki’ i reče mi: čekam te sutra u podne kod crkve na Marindvoru. Probudim se ujutro, i, ne da mi đavo mira, da provjerim da li on zbilja očekuje da ću se pojaviti – kad on čeka: isti onakav, prljav i odvratan. I bi što bi!”)

Ne znam, ne sjećam se od koje je bolesti, te 1971. godine, kad smo išli na Tjentište, umirao, ali znam da se jedno veče vratio u kamp (snimala se tad Sutjeska s Richardom Burtonom, a bila je prisutna i Liz) i suznih očiju nam izjavio kako je pojebao Liz, ali, nažalost, toliko je bio pijan da se ne sjeća detalja…

Da bismo napravili pomak od recitovanja imbecilnih stihova, kao što su: “Oj, Miljacko, da sam ti muž, da ti se na valove navalim…”, Biban, Branko Čučak, Branko Vlačić, Mensud Osmović i ja smo osnovali grupu pod nazivom 10180.
O kvalitetu muzike neću ni govoriti – dovoljno je samo reći da sam ja bio “lead vocal”.

Ja sam već u to doba bio raskrstio sa svojom familijom, što znači da me je otac ostavio na čekaonici, u stanu koji pripada nekom drugom, a Biban je došao jednu noć, pun votke, ćevapa i olovaka (?!) – igrao je “Bingo” na Željezničkoj stanici, i za promjenu dobio.

Pod rukom mu je, takođe, bila Beograđanka, Milica (gdje je samo nađe?) a pošto je opet umirao od neke neizlječive bolesti, ja sam morao mrdnuti dupe da spavam u kuhinji…

Međutim, izgleda, Milica je bila jedna od rijetkih (ako ne i jedina) žena koja se nije htjela pomiriti s njegovom smrću.

Tako smo, jednog dana, sjedili u Parkuši – ja sam navlačio priču na to da je karnem, ali je ona insistirala da zovem Bibana. Otišao sam u telefonsku kabinu, ubacio petobanku, nazvao Bibana i objasnio mu o čemu se radi… “Ma, jebi je”, rekao mi je on.

Vratio sam se za sto i rekao joj da ga nema kod kuće. Popili smo još po jedno piće, a onda je ona tražila da ga ponovo zovem – ali ovaj put da ide sa mnom. Javi mi se Biban, a ja foliram:

“Kako ste Vi, čika Hamdija (Bibanov stari)? Nema Dubravka još kući?”

Biban me u čudu pita: “Jesi li to poludio? Znaš li s kim pričaš?”

“Hvala, čika Hamdija – recite mu samo da sam zvao.”

Ne prođe ni pola sata, a mrtvacu se, valjda, digao kurac i eto ti ga u Parkušu…

Em vaki si, em naki si – hoćeš da mi upropastiš ljubavnu vezu?

Ja se zahvalih za piće, Biban je uze za ruku, diskretno mu turih ključeve od svog stana… a ja?

A, ja?

Samo se pitam da li je bolje biti mrtav ili živ!

Dario Džamonja (Sarajevo, 1955 – Sarajevo, 2001), bosanskohercegovački novinar i fenomenalni pisac kratke priče. Bio je kolumnista u magazinima “Slobodna Bosna”, “Večernje novine”, “Naši dani”, “Oslobođenje”, “Komunist”, “Valter” i “Valter ekspres”, te urednik u časopisu “Lica”. Dobitnik je nagrade “Veselin Masleša” za najbolju knjigu proze za 1985. godinu, te “Fund Free Expression Award” za 1993. godinu, “Writes Club Madison” II nagrada za Non-fiction 1994. godine i otkupne nagrade za poeziju “Madison” 1996. godine.
Bibliografija
“Priče iz moje ulice”, Oslobođenje, Sarajevo, 1980.
“Zdravstvena knjižica”, Svjetlost, Sarajevo, 1985.
“Drugo izdanje”, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.
“Priručnik, Svjetlost, Sarajevo, 1988.
“Oni dani”, 1989.
“Prljavi veš”, autorovo izdanje, Sarajevo, 1991.
“Pisma iz ludnice”, Slobodna Bosna, Sarajevo, 2001.
“Ptica na žici”, Buybook, Sarajevo, 2002; – 2. dopunjeno izdanje, Buybook, Sarajevo, 2003.
“Priče – Dario Džamonja“, Pressing, Sarajevo, 2003.

1 reply on “Džamonja: Mrtav čovjek”

11,67 sati sedmicno,
46.68 sati mjesecno skoro 2 dana,
24 dana godisnje,
za 10 godina izgubite 240 dana zivota …

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *