Džamonja: Fusnote

Pijanac ulazi u tekstilnu radnju i traži od prodavačice košulju boje jorgovana. Ona mu kaže da, nažalost, nemaju te boje. On joj veli: ‘Jel ti to mene zajebavaš? Eno, pun ti izlog košulja!’; – Ali, druže, ono su sve bijele košulje.; – A, sreće ti, jesi li ti ikad čula za bijeli jorgovan?

Dario Džamonja
Dario Džamonja
pričao: Dario Džamonja

Sjedili smo u bašti FK ‘Sarajevo’. Sjedili smo, dakle, tamo ispod jedne granatom skršene topole, pod staklenom nadstrešnicom zakrpanom polivinilskim kesama, u polumraku i hladnoći. Ja sam pio nekakav otrov od ‘loze’, a on kam. On je, nakon svih pizdarija, koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odlučio ‘ohladiti’ ove godine.

Imao sam u džepu sto maraka i osjećao se kao da će one vječno trajati. Imao sam i par kutija cigareta u džepu i još cijelu šteku kod kuće. Kao što Bog nalaže – otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se – što je na stolu – to je ponuđeno), a on me, kako Bog ne nalaže, pitao može li zapaliti…

‘Dara, nemoj me zajebavati.’

‘Uzeću samo jednu uz kafu…’

‘Ma, jebi se.’

Dara je uvijek imao tužne oči. Čak i u njegovim najdivljijim pijanstvima, iza otrovnih i surovih riječi, krio se duboki bol ranjene životinje, svojstven samo usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana prosipala od smijeha, oči su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.

Kako je i njega gladovanje presjeklo na pola, oči su se povukle još dublje, pa ih nisam ni mogao vidjeti kad je rekao: ‘Vala, kad se OVO završi, ima da se oduzmem.’

A, meni se zamrzlo strašno pitanje na usnama: ‘A, šta ako se nikad ne završi?’

1) ‘Bašta’ je nešto što podrazumijeva cvijeće, sunce, travu, nekakve ptice i insekte, drvo jabuke ili koju šljivu dopola okrečena stabla, grm jorgovana, stazu zasutu šljunkom, karirane stoljnjake i zeleno ofarbane drvene stolice i, bezbeli, ražanj, pa neka neupućeni ovaj izraz shvate samo figurativno.

2) Sad se sjetih vica: kao, pijanac ulazi u tekstilnu radnju i traži od prodavačice košulju boje jorgovana. Ona mu kaže da, nažalost, nemaju te boje. On joj veli: ‘Jel ti to mene zajebavaš? Eno, pun ti izlog košulja!’; – Ali, druže, ono su sve bijele košulje.; – A, sreće ti, jesi li ti ikad čula za bijeli jorgovan?

Vic potiče iz onih vremena kad se svako svakome obraćao sa ‘druže’, a ‘gospodin’ je bilo upotrebljavano samo u posprdnom kontekstu: na šalteru ‘Pošte’, ili banke, u bolničkim, željezničkim, čekaonicama, u besmisleno dugim i sporim redovima, kada bi na nečiji prosvjed: ‘Jebemu mater, radi li iko ovdje?’, slijedilo neizbježno: ‘Oooh! Gospodinu se negdje žuri. Jedino se njemu žuri!’ Sa jednim izuzetkom: za Tita se uvijek, mada ispod glasa, ali baš kao da ga lično znamo, govorilo: ‘To je pravi gospodin.’

OVO je bio uobičajeni eufemizam za sve ono što nam se dešavalo u Sarajevu: užas, smrt, strah i glad – jednom riječju – RAT. Baš kao da smo samim izbjegavanjem te strašne riječi htjeli ublažiti njegove posljedice.

P.S. U Americi sam primio vijest da je Dara, daleko od svog rodnog Marindvora, umro u Požarevcu. Da li se ‘oduzeo’ prije smrti – to ne znam. Znam samo da svaki dan sam sebe nijemo pitam: ‘A šta ako se nikad ne završi, Dara, jarane?’

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *